PIŠE JELENA LOVRIĆ Sramotno izmotavanje državnog vrha oko jasenovačkog slučaja

Čim je srpski ministar za dizanje tlaka Hrvatima Aleksandar Vulin pozvao Europu da zbog postavljanja ploče s ustaškim pozdravom u Jasenovcu reagira na “bujanje fašizma u Hrvatskoj”, premijer Andrej Plenković odlučno je, kako je rekao, odbacio insinuacije o refašizaciji Hrvatske, ali ni mjesec dana nije mu bilo dovoljno da barem osudi ustašku provokaciju ako već nema petlje narediti uklanjanje natpisa pod kojim su u jasenovačkom logoru smrti likvidirani deseci tisuća ljudi. Izjava da je riječ o “delikatnom pitanju” teško kompromitira njegov status ozbiljnog i odgovornog političara. Zapravo je prilično sramotna.

Ni predsjednica države vjerojatno neće prihvatiti tvrdnje iz susjedne Bosne i Hercegovine, gdje je čak i član tamošnjeg predsjedništva Bakir Izetbegović ustvrdio da u Hrvatskoj “buja ustaški ekstremizam”, premda se sama dala slikati s nelegalnom hrvatskom zastavom, kojom se običavaju kititi ustašofilski sentimenti, a sada je provela i pravo etničko čišćenje slatkiša koje dijeli hrvatskim mališanima. Franjo Tuđman svojedobno je izražavao sreću jer mu, kako je govorio, žena nije ni Židovka ni Srpkinja. Kolinda Grabar Kitarović jako je nesretna što se u njezinim paketićima našla i srpska čokoladica pa je provela istragu i javno se zaklela da se to nikad više neće ponoviti. Naravno, na užas hrvatskih privrednika koji u Srbiju više izvoze nego što iz nje uvoze.

Zaista, netočno je i lažljivo proglašavati Hrvatsku fašistoidnom ili poustašenom zemljom. Ekstremno desničarski incidenti događaju se i u drugim državama. Može se, vrlo vjerojatno, govoriti o porastu njihova broja. Ali to svakako nije većinsko raspoloženje Hrvatske. Vlast Tomislava Karamarka, koja je jedno vrijeme bila glavni politički sponzor takvih pojava, neslavno je propala. Desničarska rekonkvista, jedva zamaskirani povijesni revizionizam, više nema uporište u srcu države. Ali nije ni jako daleko od toga. Duhovi su proteklih godina pušteni iz boce i nije ih lako opet staviti pod kontrolu. Oni koji danas upravljaju zemljom, barem kad je riječ o ključnim državnim funkcijama, sigurno ne spadaju u nostalgično NDH bratstvo, ali u njihovim je stavovima mnogo lutanja, mlitavosti i dvosmislenosti. Jesu li bolećivi, kalkulanti ili kukavice - pokazat će vrijeme. Radikalne pozicije svakako više nisu u naletu i uzgonu, kako je to bilo za Karamarkova vremena, ali nisu ni izričito delegitimirane. Ta se tema u HDZ-u nije otvarala pa nije ni apsolvirana. Samo je obavljeno presvlačenje. Stranka je nabacila novo, reklo bi se, svileno ruho. Ali ćud se, izgleda, nije promijenila. Recentni događaji mogli bi značiti da volja za fašizacijom duha nije presahnula, samo je nešto omekšala, što je - tim opasnije - može učiniti prihvatljivom.

HOS-ova desnica uopće ne krije da jasenovački “Za dom spremni!” naslanja na ustaški pozdrav. Doduše, Anto Đapić i njegova crnokošuljaška družba sami će sebe proglasiti antifašistima, ali će isto tako reći da su HOS-ovi borci u Domovinskom ratu krvlju oprali ustaški ZDS, ako je na njemu ikad i bilo nečeg problematičnog. Kakve veze rat za Hrvatsku iz devedesetih ima s onim što se događalo u vrijeme Endehazije? Samo oni koji današnju Hrvatsku smatraju nastavkom zlehude NDH mogu imati takve ideje. Poginuli branitelji iz redova HOS-a vjerojatno se prevrću u grobu zbog takvih tumačenja. Svojom obranom Hrvatske oni su zaslužili svaki spomenik, ali bez ustaških obilježja, koji te ljude teško kompromitiraju. Ako su se u ratnom košmaru i borili pod tim znakovljem, ne znači da su bili svjesni svih njegovih konzekvenci. Ali, ako je točno, kako to tvrdi Đapić, da su oni zaista ginuli za pranje ustaškog nasljeđa, onda je imao pravo Franjo Tuđman kad je bjesneći što HOS nosi fašističke oznake, o čemu on nije imao nikakve dileme, tvrdio da tako zapravo štete Hrvatskoj.

Ideja o provođenju referenduma na kojem bi, kao, narod odlučivao o ispravnosti “Za dom spremni!” pozdrava prilično je nebulozna. Ne mogu se povijesni fakti - primjerice, onaj da je ZDS bio ustaški pozdrav - mijenjati referendumom. Čak kad bi se zaista i dogodilo da ga građani Hrvatske na nekakvom izjašnjavanju proglase prihvatljivim, ni takva katastrofalna odluka nikad i nikako ne bi mogla promijeniti tvrdu činjenicu da je baš taj ZDS stajao na svim ustaškim dokumentima o likvidacijama. Pozitivan ishod eventualnog referenduma značio bi samo to da se nacija moralno i politički posve pogubila. U tom slučaju i međunarodna bi zajednica vjerojatno počela ozbiljnije uzimati tvrdnje o fašizaciji Hrvatske.

Revizionističke aberacije ne bi trebale biti prevelik problem dok ne postanu masovne ili se ne infiltriraju u vrh države. Današnji šefovi Hrvatske, trojka najvažnijih, oko sramotne se jasenovačke provokacije nažalost izmotavaju. Predsjednica tvrdi da se ne može miješati u stvari lokalne samouprave. Premijer će, najavljuje, formirati povjerenstvo, jer je pravna norma navodno kontradiktorna. Ali pitanje ustaških insignija nije komunalno ni tek upravnopravno pitanje. Riječ je o imanentnom političkom pitanju pa bi se utoliko i njihovo očitovanje moralo podrazumijevati. Nažalost, Pantovčak za takvo nešto nije sposoban. Kolinda Grabar-Kitarović okružila se potkapacitiranim ljudima koji njezinu ulogu maksimalno estradiziraju i prazne od svakog ozbiljnog političkog sadržaja.

Plenkovićeva namjera da se stvari u državi sustavno rješavaju vrijedna je pohvale. Ali u ovom slučaju riječ je o manevru da se pobjegne od problema, da se u Jasenovcu ništa ne učini, da se o tamošnjem uklesavanju ustaškog pozdrava izbjegne zauzimanje bilo kakvog decidiranog stava. Građenje institucionalnog rješenja ne otklanja potrebu hitne intervencije u ovom slučaju. Premijer se pravda da nema mehanizma za njegovo rješavanje. Predsjednica države izjavljuje: “Ne možete tek tako ukloniti ploču ako je zakon ne zabranjuje”. Tek tako? Riječ o provokaciji koja je ravna isticanju četničkog znamenja na Ovčari. Relativiziranje činjenice da su na prilazima ustaškog logora osvanuli natpisi pod kojima su smaknuti deseci tisuća ljudi moralno je nepodnošljivo. Implicira indiferentnost, možda i prezir prema jasenovačkim žrtvama.

Pravni stručnjaci nešto većeg kalibra tvrde da je zakonska norma jasna i daje osnove za skidanje ploče. Uostalom, već je Ivo Sanader uklanjao ustaške spomenike pozivajući se na Ustav i činjenicu da njihovo postavljanje šteti ugledu i interesima Hrvatske koje je svaka vlast dužna štititi. Nedavno se i Ustavni sud izjasnio protiv upotrebe pozdrava ZDS. Svejedno, premijer pribjegava mantri, naslijeđenoj od Tomislava Karamarka, o dva totalitarizma. Ali ni za Europu crvena zvijezda i svastika nisu isto. Ako formiranje njegova povjerenstva računa na izjednačavanje ustaškog i partizanskog znakovlja, onda to pravljenje umjetnog balansa neće proći.

Ohrabrena takvim dvosmislenim stavovima u vrhu države, u čemu je i bivši vladajući, a sada opozicijski SDP aktivno sudjelovao, registrirajući i legalizirajući HOS-ovo znakovlje i ne uklanjajući proustaške spomenike, kao što nisu zabranili, nego su odšutjeli i postrojavanje Glavaševih crnokošuljaša i osnivanje pravaške stranačke vojske, dakle ohrabrena kunktatorskim stavovima političkih moćnika, kapilarna se fašizacija s desnog ruba društva širi prema mainstreamu. Tako javna televizija u povodu četvrt stoljeća od ubojstva male Aleksandre Zec, brutalne likvidacije za koju nitko nikada nije odgovarao i koja predstavlja jednu od najvećih sramota ratne Hrvatske, tvrdi da je medijski prenapuhana. Ministar branitelja raspisuje javne potjernice za umjetnicima jer mu se ne sviđa ono što on misli da su rekli. Ne provjerava, ali huška ionako zapaljive veteranske redove. Rade Šerbedžija, a o njemu se u ovom slučaju radi, tvrdi da se osjeća kao obilježen čovjek. Samo zato što zna reći da je nostalgičan za Jugoslavijom. U demokratskom društvu projugoslavenski je stav legitiman kao i svaki drugi. Stvari uopće nisu bezazlene. Nisu, jer ma koliko mi šutjeli o tome, u Hrvatskoj se nedavno ponovno dogodilo ubojstvo iz političke mržnje. U centru Zagreba u svom je domu svirepo ubijen jedan čovjek. Smaknut je zbog svog porijekla i političkih stavova. Ubojicu, inače jednog od istaknutijih pripadnika opskurnog pravaškog A-HSP-a, strašno je nerviralo što je žrtva, po njegovoj procjeni, bio stara komunjara i rodom Crnogorac, čak je, kako je objasnio, znao posjećivati rodbinu u zavičajnoj Crnoj Gori.

Žele li politički prvaci države zaista povlađivati takvoj patologiji?