GEOINŽENJERING

HRVATSKI ZNANSTVENIK O KONTROVERZNOM PLANU ZA SPAS PLANETA 'Naivno započinjanje takvih skupih igara s prirodom moglo bi završiti pogubno'

 

Globalno zagrijavanje jedan je od najvećih problema današnjice koji pokušavamo obuzdati smanjenjem emisije stakleničkih plinova. No, dio znanstvenika već desetak godina ozbiljno radi na geoinženjeringu, kontroverznom planu B za spas planeta.

Geoinženjering predstavlja niz metoda hotimičnog manipuliranja Zemljinom klimom kako bi se umanjila šteta izazvana emisijom stakleničkih plinova. Te su metode još u povojima, a mnogi znanstvenici upozoravaju na brojne potencijalne rizike geoinženjeringa.

- Smatram da je geoinženjering opasna igra jer mi još ne poznajemo ni približno sve važne povratne sprege u klimatskom sustavu Zemlje. Naivno započinjanje takvih skupih igri s prirodom moglo bi pogubno završiti. Valja provoditi manje invazivne mjere na globalnoj razini, jačati obrazovanje i održivi razvoj te za sada samo pokušavati simulirati efekte geoinženjeringa - upozorio je prof. Branko Grisogono s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu.

U Zoomu donosimo pregled nekih od najpoznatijih metoda geoinženjeringa.

Oponašanje vulkanskih erupcija

Najučinkovitija, ali i najkontroverznija jest ideja o ispuštanju sumpornog dioksida u stratosferu (dio atmosfere na visini između 10 i 50 kilometara) koju je 1974. godine prvi lansirao ruski znanstvenik Mihail Budiko. Rashladni učinak sumpornog dioksida, koji reflektira Sunčeve zrake u svemir, opaža se tijekom snažnih vulkanskih erupcija. Primjerice, tijekom eksplozije vulkana Mount Pinatubo na Filipinima 1991. godine u atmosferu je izbačeno 20 milijuna tona sumpornog dioksida, što je dovelo do hlađenja sjeverne hemisfere za 0,6 Celzijevih stupnjeva.

Budikovu ideju 2006. godine ponovno je aktualizirao nobelovac Paul Crutzen koji je predložio da se pomoću balona u stratosferu svake godine ispusti nekoliko milijuna tona sumpornog dioksida, što bi čovječanstvo stajalo oko 50 milijardi dolara godišnje. No, sumporni dioksid poznati je zagađivač atmosfere koji dovodi do stvaranja kiselih kiša, a može i oštetiti ozonski sloj koji je tek posljednjih godina počeo pokazivati znake oporavka. Klimatolozi, nadalje, upozoravaju kako je ispuštanje sumpornog dioksida u atmosferu potencijalno opasan plan jer može dovesti do poremećaja u padalinama na globalnoj razini kao što se to dogodilo 1991. godine nakon eksplozije vulkana Mount Pinatubo.

Svemirski suncobran

Riječ je o ideji američkog astronoma Rogera Angela koji je predložio da se u tzv. Lagrangeovoj točki na oko 1,5 milijuna kilometara udaljenosti od Zemlje (gravitacijski utjecaji nebeskih tijela poput Zemlje, Sunca i Mjeseca su najmanji) postavi 16.000 milijardi staklenih leća. Da bi se te leće postavile u orbitu, morali bismo sa Zemlje tijekom deset godina svakih pet minuta lansirati rakete. One bi zatim formirale jedan cilindrični oblak čiji bi promjer bio jednak Zemljinu ekvatoru, a protezao bi se na dužini od 100.000 kilometara. Angel tvrdi da bi to divovsko ogledalo, težine oko 20 milijuna tona, blokiralo dva posto Sunčeva zračenja usmjerenog prema Zemlji. - Koncept se zasniva na postojećim tehnologijama. Svemirski suncobran mogao bi biti razvijen i postavljen tijekom idućih 25 godina po cijeni od nekoliko tisuća milijardi dolara - ustvrdio je Angel.

Gnojenje oceana

Metoda o kojoj se raspravlja već tridesetak godina jest gnojenje oceana željezom. U osnovi te metode jest zamisao da se potakne rast fitoplanktona koji bi apsorbirali ugljični dioksid iz atmosfere. Cvat fitoplanktona može se postići gnojenjem južnih mora željezom. Stoga su znanstvenici došli na ideju da se u južna mora ide tankerima, bace željezo i tako izazovu cvatnju planktona. Dosad je bilo nekoliko takvih eksperimenata, a posljednji od njih s uspjehom je vodio dr. Viktor Smetaček s Instituta Wegener u Bremerhavenu. Ipak, gnojenje mora izaziva otpor nevladinih organizacija za zaštitu okoliša koje su zatražile moratorij na istraživanja na području geoinženjeringa zbog potencijalnog utjecaja na biološku raznolikost.

“Sijač oblaka”

Britanac John Latham objavio je početkom 1990-ih članak u časopisu Nature pod naslovom “Kontrola globalnog zagrijavanja?”, u kojem je iznio ideju umjetnog stvaranja oblaka koji bi Sunčevo zračenje reflektirali nazad u svemir. Njegova ideja dugo je bila nezapažena, no prije desetak godina zainteresirala je inženjera Stephena Saltera koji je predložio koncept “sijača oblaka”. Riječ je o cilindrima instaliranima na nekoj vrsti katamarana. Cilindri se rotiraju uz pomoću elektromotora i podižu čestice morske vode u zrak kako bi stvorile stratokumuluse. Diljem planeta svake sekunde se prirodnim putem u atmosferi rasprši 40.000 tona morskih kapljica. “Sijači oblaka” oponašali bi taj prirodni proces. Flota od 1500 “sijača oblaka” koji bi bili pozicionirani u vodama zapadne Afrike te u Pacifiku, zapadno od Perua, mogla bi za četiri posto povećati refleksiju oblaka. Ukupna cijena flote “sijača oblaka” procijenjena je na oko tri milijarde dolara.

- Ovo je nepotpuna metoda jer se osvrće samo na dio fizike formiranja oblaka, takozvanu mikrofiziku čestica, aerosola i kondenzacije. Međutim, tu je zanemarena cijela klasa bitnih dinamičkih procesa poput vjetra, životnog ciklusa ciklona, fronti, konvektivnih pruga te strujanja u morima i oceanima. Ovi dinamički parametri su nelinearno povezani s temperaturom, raspodjelom tlaka, vodenom parom, itd. - ustvrdio je prof. Branko Grisogono.

Bojenje zgrada u bijelo

Jedna od najbenignijih metoda u geoinženjeringu koja bi mogla dati doprinos u borbi protiv globalnog zagrijavanja jest bojenje krovova u bijelo. Zgrada s bijelim krovom reflektira Sunčeve zrake, stoga je zagrijavanje slabije pa rashladni uređaji troše manje energije za hlađenje. Bojenjem zgrada i krovova u bijelo mogao bi se postići učinak ekvivalentan onome da 11 godina svi automobili budu maknuti s cesta.

Superiorna umjetna stabla

Drveće i druge zelene biljke prirodni su strojevi za usisavanje ugljičnog dioksida iz atmosfere. No, kako je količina ugljičnog dioksida danas 40 posto veća nego prije industrijske revolucije, a tropske se šume i dalje nemilice krče, na našem planetu nema dovoljno stabala čije bi lišće usisalo višak tog stakleničkog plina. Stoga su neki znanstvenici došli na ideju stvaranja “umjetnih stabala”, uređaja koji apsorbiraju ugljični dioksid učinkovitije od inačica u prirodi. Pionir na tom području jest geofizičar Klaus Lackner s Državnog sveučilišta Arizona koji je još 2002. dizajnirao sintetsko drvo, strukturu nalik “stativama s roletama”. Umjetno drvo godišnje može ukloniti 90.000 tona ugljičnog dioksida, što je ekvivalent emisiji 20.000 automobila. “Usisani” ugljični dioksid se zatim može skladištiti duboko pod zemljom. Lackner smatra da bi 250.000 umjetnih stabala moglo usisati cjelokupnu svjetsku godišnju emisiju ugljičnog dioksida. Prije tri godine svoju verziju “umjetnog stabla” predstavio je i dr. Chris Jones s Georgia Tech u Atlanti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 12:25