Peglanje je horor. Doduše, ne bankovnih kartica, nego odjeće. I, brate, naporno je. Mrzim, prezirem, to mi je najmrža aktivnost koju je čovjek izmislio. Kad sam počela nositi veš u pegleraj, prestala sam se svađati s mužem jer je on smatrao da je to isključivo ženski posao, izgovorila je to jedna od mojih prijateljica pa barem trilijun puta. Spominjem je jer ne poznajem nekoga tko prezire peglanje do te mjere da bi, kako sama kaže, radije kopala kanale nego peglala. Zato je, čim se otvorio servis za peglanje u njezinu kvartu, bila jedna od prvih koja je počela koristiti njihove usluge.
Čast iznimkama koje peglanje opušta i smiruje, ali većina nas ne voli peglati. Možda ste primijetili, ali kad se u reklamama žele prikazati teški kućanski poslovi, peglanje se koristi kao jedan od takvih primjera. Pritom žena iz reklame, redovito s viklerima na kosi, nikad nije nasmiješena. Dok, naravno, ne otkrije ultraučinkovitu peglu na paru ili neku magičnu tekućinu koja olakšava peglanje. Ipak, na stranu reklame, ljubav između žene i pegle, a kamoli između pegle i muškarca (nadam se da se nitko od muškog roda neće osjećati prozvanim) ne postoji. Ili je rijetkost. Možda je nekima izlika pa kažu da nemaju vremena za to, iako se vrijeme za ono što trebaš ili želiš nekako uvijek nađe, možda netko jednostavno ne želi trošiti vrijeme na peglanje, nego na nešto puno kvalitetnije (primjerice, druženja s djecom), ali većina će reći da jednostavno - mrzi peglati. A pogotovo košulje. Nije to znanstvena fantastika, ali činjenica je da košulju treba znati ispeglati i da tu postoje male tajne. S obzirom na to da postoje ljudi kojima je peglanje do te mjere omraženo ili zaista ne stignu još i o tome voditi brigu, a mogu si priuštiti pomoć ili servis koji će to učiniti umjesto njih, čini se da se od toga može napraviti i neki posao. Možda čak i dobar posao. Stoga se legitimno pitamo, kako da ga pokrenemo, kolika su nam ulaganja potrebna, kako naći i klijente... Prema nekim procjenama, ulaganja nisu velika, a najskuplja investicija je zapravo - pegla. Za najam prostora, jednu poluprofesionalnu peglu, nekoliko komada namještaja i potrošni materijal, početna investicija ne bi trebala iznositi više od 15-ak tisuća kuna. A pola od toga možemo zaraditi ako ispeglamo 50-ak kilograma veša na dan. Pritom ni troškovi nisu preveliki.
Stradavaju noge, a i ruke
No, nije to baš lak posao. Anita Horvat, vlasnica zagrebačkog obrta Pegleraj Peglica, koja već dvije godine pegla tuđu odjeću osam sati na dan, to zna vrlo dobro. I odmah otvoreno kaže da je teško.
- Trebam ispeglati robe za 500-tinjak kuna na dan da bih pokrila troškove od 4500 kuna. Ako se pegla po komadu, onda to ide brže i može se. Ako radite prema kilogramima, onda se mnogo vremena gubi dok peglaš, a ne možeš naplatiti kako treba. Šest kilograma veša je 80 kuna, recimo. A ne možeš procijeniti što se sve mora ispeglati jer netko će donijeti posteljinu, netko samo majice... S nečim se namučiš više, a s nečim manje. Nije to ni lak posao, stalno si na nogama, stradaju noge, kralježnica, a najviše ruke - govori Anita.
Na ideju o peglanju zapravo nije ni došla ona. Ostanak bez posla natjerao ju je na razmišljanje o poduzetništvu.
- Uočila sam da se nudio prazan prostor koji bi bio dobar za pokretanje nekog svog posla. Pitala sam se: dobro, tu je prostor, recimo da ga unajmim, ali što ću raditi u tom prostoru?! Volim cvijeće, a htjela sam i kozmetički salon jer ga nema u kvartu, ali to je bilo prilično komplicirano za realizaciju jer moraš nekoga zaposliti, itd. Bilo je i mnogo drugih problema. Kako sam svojedobno radila u jednom vešeraju i peglala više od 10 godina, muž mi je rekao “tu si doma, zašto ne otvoriš pegleraj” - govori nam Anita, otkrivajući da je na tu ideju zapravo došao njezin suprug.
Simpatično u svemu jest to što je ime Peglica vezano uz priču iz njihove mladosti. Kad se upoznala sa suprugom, on je vozio Fiat 126, odnosno popularnu “peglicu”. I eto imena.
Kao i u većini početaka, Anita priznaje da je bilo teško. Nisu se oslonili na bankarske kredite, nego na poticaje za samozapošljavanje jer je ostala bez posla. Dobila je tada maksimalnih 25.000 kuna i 2016. otvorila paušalni obrt. S tim je novcem pet mjeseci plaćala najam prostora, doprinose, knjigovodstvo, kupila ormare, pult, stolove, poluprofesionalnu peglu za gotovo 6.000 kuna, koja je zapravo najskuplja investicija u tom poslu. Nedavno je kupila i jednu jeftiniju peglu za 2.000 kuna jer je dobra za peglanje košulja. No, cijene su različite i penju se, pogotovo kad je riječ o profesionalnim peglama. Ima ih, ističe vlasnica Peglice, jeftinijih, ali i po cijeni od 20.000 kuna. Prostor u kojem posluje ima 43 kvadrata, sama ga je oslikala cvijećem i slikom pegle po zidovima, kako bi si skratila vrijeme dok se posao još uhodavao, čekajući da dođu mušterije.
- Dok ljudi ne shvate da postoji pegleraj u njihovu kvartu, s pristupačnim cijenama, i ne odluče isprobati, teško je raditi - žali se naša sugovornica.
Usmena predaja
Kad je otvorila pegleraj na Radio Anteni Zagreb je bila emisija Mali biznis tjedna. Odlučila se javiti pa ako je odaberu, super, imat će besplatnu reklamu. I odabrali su je. Reklama se vrtjela na radiju tjedan dana. Reklamirala se i tako što je dijelila letke po kvartu, otvorila Facebook profil. No, kako sama kaže, na kraju je najbolja reklama usmena predaja zadovoljne mušterije. A one su u međuvremenu došle, nakupilo ih se već sada i raznolike su. Sigurno ima onih koje imaju dublji budžet, ali i onih koji ne stignu, ne da im se... I kaže da joj se mušterije vraćaju. Ima ih sada 50-ak, ali još nije došla do konstante da dolaze svaki tjedan.
- Dođe mi netko jedanput i onda ga nema mjesec dana. To je meni minus. Imam i one koje uredno donose torbu, svaki ponedjeljak ja idem po veš i u srijedu ga vraćam, i to je već mjesecima tako. Ako me netko moli da nešto ispeglam do nekog dana, izlazim im u susret. Ako nije hitno, uvijek javljam kad je veš gotov. Ne mogu obećati da će nešto biti gotovo u točno određeno vrijeme jer nikad ne znaš što se može dogoditi. No, trudim se da je to drugi dan, a tri dana su maksimum. Nema duže - posebno naglašava Anita, koja nudi i mogućnost dostave veša.
Pegla sve, od hlača, sakoa, jakni, majica, do posteljina i plahti. Cijene su joj konkurentne, više-manje se kreću kao i kod ostalih. Ako je pet ili više kilograma veša, uslugu naplaćuje po kilogramu, i to 15 kuna za kilogram. Nudi i obiteljske pakete - od tri do 12 kilograma veša - po cijenama od 50 do 120 kuna. Plahte na gumu su joj, priznaje, noćna mora jer se nikako ne mogu ispeglati onako kako treba, a izgubi se mnogo vremena koje ne možeš naplatiti.
- Bojim se da nešto ne spržim i da ne pomiješam rublje. To mi je noćna mora. Znam to čak nekad i sanjati - uza smijeh priznaje.
Što se njenih troškova tiče, mjesečni troškovi najma i režija dođu je 2500 kuna, 1500 odvaja za davanja državi, poreze, doprinose... Kako ima paušalni obrt, plaća i paušalni porez. Tim troškovima moramo dodati još i 500-tinjak kuna za potrošni materijal, kao što su vješalice, najlon koji se stavlja na košulje, hlače ako su na crtu, haljine i sl. Paket od 100 komada najlona je 70-ak kuna, a vješalice su u paketu od 500 komada i cijena je oko 270 kuna.
Ništa na crno
Pritom vješalice čak i ne naručuje svaki mjesec, a najlon naručuje i po nekoliko puta mjesečno. Iako se troškovi ne čine visokima, za neku plaću od 5000 kuna teško se može zaraditi u osmosatno radno vrijeme. Ako se radi 12 sati i veći je protok ljudi, veći su izgledi za pristojniju plaću. No, za to treba nekog i zaposliti jer 12 sati peglati nije lako.
- Iz kafića koji je do mog pegleraja često mi kažu da me netko tražio, a ja sam bila zatvorena. Razmišljala sam o proširenju i radnog vremena i posla. No, najviše sam razmišljala o radnom vremenu. Uzela bih nekoga na četiri sata, a ja bih vukla i dalje osam sati. Ne želim ništa raditi na crno pa bi mi za prvu ruku bilo najbolje uzeti neku studenticu koja zna peglati. Ne mora ona četiri sata peglati, ne bih to ni zahtijevala od nje, ali mi je bitno da je tu kad dođe netko kome možda hitno treba ispeglati odijelo ili haljinu. Jer, ako ne stignete, vi brzo mušteriju izgubite - savjetuje Anita, posebno naglašavajući da ne može zaključati i otići.
To je, dodaje, neozbiljno:
- Doći će mušterija, poljubiti jednom vrata, poljubiti drugi put i više neće ni dolaziti. Kad je radno vrijeme, ja moram biti tu - napominje vlasnica Peglice, koja u blizini svog servisa ima konkurenciju: kemijsku čistionicu u kojoj peru i peglaju, koja je ujedno dobar razlog za razmišljanje o proširenju posla.
Mrtva sezona
Peglica, zasad, samo pegla, ali se vlasnica, iako intenzivno razmišlja o proširenju posla, kao i svaki poduzetnik, boji rizika.
- Jedan mjesec, dva je super, a onda jedan mjesec stane. Srpanj i kolovoz su mi najgori jer ljudi odu na godišnje odmore. Više nisam pametna - da uvedem novu uslugu ili ne?! Ja mogu za prvu ruku unajmiti mašinu, ne mogu kupovati. No, svejedno, to mi je dodatni trošak jer što ako neće ići?! - iznosi svoje dvojbe i strahove.
Mnogi bi ljudi, kaže naša sugovornica, vjerojatno odustali, ali smatra da treba biti uporan. Pritom upozorava da na dobar dio toga ne može čovjek ni utjecati, i s time se treba pomiriti.
- Primjerice, ne možeš utjecati na to hoće tebi doći klijenti ili neće. To je ono što sam već rekla: jedna mušterija dolazi mjesec dana, onda prestane dolaziti neko vrijeme, onda opet počne... Tu je i naš mentalitet jer ljudi nisu navikli, pogotovo starije generacije - primjećuje Anita.
Sudeći prema njenom iskustvu, ne treba nam toliko novca za pegleraj, koliko nam treba upornosti, želje, snage, živaca, a usuđujemo se reći - i malo ljubavi prema peglanju.