Seul, glavni grad Južne Koreje. Deset milijuna i 400 tisuća stanovnika, svi se toleriraju, vrlo mala stopa kriminala, na što je grad iznimno ponosan. Skupoći i velikoj nezaposlenosti usprkos, lišen je sirotinjskih slamova poput onih u Južnoafričkoj Republici ili Brazilu. Na ulici je teško razlikovati bogate od siromašnih; to im je u kulturi - bogatstvom se ne razmeće!
Nose se maske
Noću je sigurno prokrstariti tihim kvartom; strance, naime, izuzetno poštuju. Iako se od dalekoistočnih zemalja Japan doživljava kao zemlja 23. stoljeća, Južna je Koreja preplavljena najsuvremenijim tehnološkim dostignućima, vrhunskog dizajna, dakako. Američkih vojnika, zbog dobro znane situacije sa sjevernim joj susjedom, ima koliko hoćeš, međutim nisu baš rado viđeni gosti u gradskim klubovima i diskotekama. Napiju se, kažu domaćini, prave nerede i vrlo su bezobrazni prema djevojkama.
Najmanje jednom tjedno svi navuku maskice. Na televiziji im jave da oblak zagađenja kreće iz Kine, pa neka ne izlaze iz kuće ako ne moraju. Na tržnicama se cjenkaš do besvijesti. Skupo je. Kava košta 20, najobičnija pizza 60 kuna, a soba od 20 kvadrata s kupaonicom 330 dolara mjesečno.
Traži se ‘okruglo oko’
Načičkane zgrade na zgradu, čovjek na čovjeku. Kvadrat zelene površine tražiš mikroskopom. Jedu pse. I to k’o blesavi. Ali - pripaziti s osudama i predrasudama. Mi jednako tretiramo svinje, telad ili piliće.
Tim je riječima, između dva zadatka, svoje nedavno osmodnevno putovanje u najveći grad Južne Koreje opisala Vedrana Pribačić, novinarka Nove TV.
- Seul je tehnološki izuzetno razvijen. Javni prijevoz je fascinantan, sustav metroa bolji je od japanskog. Letiš gradom. Cijeli grad je wireless, svatko na mobitelu surfa, gleda TV, gdje god želiš besplatno se spojiš na internet. Aerodrom je jedan od najmodernijih koje sam vidjela. U katoličkim crkvama na svakom su zidu ogromne plazme - opisuje Vedrana.
U središte korejskog poluotoka njihova se ekipa uputila napraviti priče o izboru za Mistera svijeta, što Korejke smatraju lijepim, te o hrani jugoistočne Azije.
- Ljudi su svi sređeni, strahovito puno pažnje poklanjaju izgledu, non-stop su u šopingu, otkidaju na dizajnersku odjeću. Curice su k’o bombončići, naš je snimatelj bio oduševljen - smije se Vedrana i nastavlja: - Čini mi se da im je ideal neki ‘bjelački look’. Stalno su nam komplimentirali kako smo lijepi, iako smo, onako izmoreni, snimajući cijeli dan na nekoliko lokacija, izgledali k’o da nas je voda naplavila.
Korejska se ljepota, kaže, već neko vrijeme inspirira bjelačkom, pa je najtraženija i najpoznatija plastična operacija takozvano okruglo oko.
Jako teško snimanje
- Žene ne žele biti kosooke, a žele ublažiti i žutu boju. Totalni su hit i kreme za izbjeljivanje. Bjelina je, čini se, ideal ljepote - tumači Vedrana.
Nezaposlenost je velik problem zemlje. Na jedno raspisano radno mjesto javi se oko četiri tisuće kandidata. Oni koji imaju posao rade cijeli dan. Smatra se pristojnim doći na posao pola sata ranije i otići pola sata kasnije; ostatak dana ode na prijevoz na kojem gube i nekoliko sati dnevno.
Ljudi su dragi, zanimljivi, tradicionalni; ljubavni par prije braka neće zajedno živjeti.
Najbizarniji i emotivno najteži dio za raditi bila je priča o hrani, kaže Vedrana.
- Iako je pola svijeta od toga odustalo, u Koreji i dalje jedu pse. Uzgajaju ih u lošim uvjetima, a pojest će i jorkširskog terijera koji, jadničak, lunja okolo bez vlasnika...Te mi je priloge bilo teško snimati, do boli. Ali naglašavam, podcrtavam, oni nisu nikakvi barbari. Mi to radimo svinjama, junadi, pilićima... Svatko, čini se, ima svoje kolinje - zaključila je Vedrana.