ZAGREB - Karmela Vukov Colić tvrdi da čitav svijet drži svojim dvorištem. Valjda zato tako često, neopterećeno i ležerno putuje, što privatno, što poslovno, s djecom ili bez njih. Dvadeset godina povremeno radi kao turistički vodič, vodila je grupe i ture od Europe do Australije i Novog Zelanda. “Da ležerno putuju, učim i svoju djecu. Upoznati druge ljude, kušati drukčiju hranu, prilagoditi se drukčijim običajima, biti dio drugih svjetova čini nas bogatijima. To su veze, znanja i vrijednosti koje pohranite zauvijek, a koje vam daju dobar oslonac za sve daljnje plovidbe...”
U Portugal u posljednjih šest godina ide često. “Svaki put kad skupim tri-četiri dana. Sad imamo i direktne letove pa je to jednostavno.”
Omiljeno učenje
Tamo bi, sigurna je, mogla i živjeti. Doduše, brzo dodaje: “Svagdje bih ja mogla živjeti, barem za kratko, svagdje se prilagodim i dobro osjećam, ali postoje neka mjesta koja uistinu smatram svojim drugim domom. Lisabon je jedno od njih.” Govori engleski, talijanski, ruski, i portugalski. Jezik je i jedan od razloga zašto često odlazi u Portugal - voli ga osvježavati i usavršavati. U Lisabonu ima prijatelje, omiljene profesore, recepcionera koji ju znade po imenu, barmena koji zna kakvu kavu pije i svećanika s kojim uvijek može razgovarati. Sasvim dovoljno za osjećaj “doma daleko od kuće”.
Najtužnija glazba
Lisabon pamti po slučajnim, a bitnim susretima: “Pri mojem prvom duljem boravku, a bilo je to ljetnih mjeseci 2003., svakog sam dana odlazila na popodnevnu misu u crkvu Sv. Ante, prekrasnu malu crkvu podignutu uz rodnu kuću sveca. Bilo je to pravo čišćenje duše, sređivanje računa, moje osobno veliko pospremanje, i svakog me popodneva svećenik gledao ponekad prilično uplakanu, i na kraju, nakon nekih mjesec dana kad sam naučila dovoljno jezika da se možemo sporazumjeti, imali smo jedan dug i lijep razgovor. Ta crkva i taj svećenik predstavljaju istinu nešto bitno u mojem životu, kao prava produljena ruka sveca kojem se utječemo...”
U maniri pripremljenog turističkog vodiča Vukov Colić o Portugalu može pričati dugo, napraviti kroki ili govoriti detaljno. “Na kraju Europe, tamo na rtu Cabo da Roca izdat će vam potvrdu da se nalazite na mjestu odakle su hrabri moreplovci oboružani srcem i vjerom odlazili prema obzoru tražeći nove svjetove, u Batalhi i Alcobasi saznat ćete tajne templara koji su ovdje obitavali i čuti tužnu priču o don Pedru i doni Ines, u Sintri se osjetiti kraljem šećući po predivnom zdanju Palacio da Pena,u Fatimi ćete osjetiti svu milost Gospine prisutnosti, a u Portu otkriti kako su Britanci pomogli nastanku znamenitog vina. I još više: kušat ćete najbolja jela od bakalara, slušati najtužniju glazbu na svijetu, vidjeti da se pluto može koristiti i za izradu odjevnih predmeta i otkriti kako gostoljubiv i srčan narod živi na rubu Europe.
Malo razočaranja
Portugal je i zemlja paradoksa: nacionalno im je jelo bakalar na milijun načina, a baš to je riba koje nema u portugalskim nacionalnim vodama - najveći su uvoznici bakalara iz Skandinavije.
Najpoznatiji im je književnik Fernando Pessoa, čije prezime znači ‘osoba’, a koji je u sebi skrivao nekoliko ličnosti - pisao je pod različitim pseudonimima, na različitim jezicima, s različitim političkim uvjerenjima... Za Portugalom je slavna i bogata prošlost koju još možete zamisliti hodajući Belemom, a koju je naslijedilo doba velikog osiromašenja... Portugal je zemlja u kojoj se ukazala Gospa i rođen sveti Ante, pa ipak su svećenici bili jednom prije prisiljeni napustiti predivno zdanje Jeronimskog samostana... Jedini su europski jezik koji ima svoju riječ za tsunami, “maremoto”, jer je upravo jedan takav 1776. godine i pogodio Lisabon i prouzročio ogromne gubitke i štete.”
Ima li što da ju je tamo blizu Atlantika razočaralo, da joj se nije svidjelo, da je ostala uskraćena za neko - očekivanje? “Malošto me u Portugalu može razočarati. Možda činjenica da je prosjačenje dio organiziranog kriminala i da uključuje iz dana u dan sve više djece.”
Dijete voli gusare
Portugal je uglavnom asocijacija na vedre boje i ugodne temperature. “Snijega i velike hladnoće ima samo na sjeveru u planinama, a ipak su jedne zime kad je temperatura pala na 10 stupnjeva, otvarali i noću stanice metroa da bi beskućnici mogli prespavati u kakvom-takvom zaklonu.”
Mentalitet Portugalaca, misli, definira more. “Ljudi su kao svi ljudi uz more, topli i otvorena srca. Nikad neću zaboraviti sliku mog dvogodišnjeg sina koji za ruku drži taksista koji nas je dovezao na Cabo da Roca i s kojim veselo razgovara premda taksist govori portugalski, a Noa u to vrijeme mješavinu hrvatskog i klingonskog.”
Često putuje s djecom. “Ako djeca idu sa mnom, cijelo su vrijeme sa mnom. Ne koristim dadilje i sličnu pomoć. No, vodim ih tamo gdje bi njima moglo biti interesantno. Obilazimo znamenitosti koje njima odgovaraju, ne idemo gledati crkve i spomenike. Noa je sad u gusarima pa smo išli gledati pomorske muzeje, nogometni stadion. Ako idemo u neku zemlju u kojoj nije tako dobra medicinska skrb, nosim sve lijekove sa sobom, po Europi nema problema, kad smo išli na Šri Lanku iil u Venezuelu, nosila sam sve sa sobom. Noa je već proputovao pola svijeta, dva puta je bio u Americi, jednom u Dominikanskoj Republici, to do Portugala mu je kao da idemo do Samobora.”