Nakon što je u zadnjih par godina Barbika gotovo pregažena lutkama Bratz tvrtke MGA, a zatim joj je prošle godine prodaja strašno pala u korist Elze iz Disneyjeva filma “Ledeno kraljevstvo”, tvrtka Matell odlučila je povući gotovo očajnički potez: napravila je tri nove Barbike: punačku, visoku i sitnu. Nakon što su desetljećima tvrdili da Barbika nema baš nikakav učinak na to kako djevojčice doživljavaju svoje tijelo, sada kažu da su “kupci tražili veću raznovrsnost”. Je li to samo marketinški trik? Kao i uvijek - vrijeme će pokazati.
Barbie lutka, kod nas poznata kao “Barbika”, vjerojatno je najkontroverzniji ženski lik u novijoj povijesti, zaboravite Madonnu ili Kim Kardashian.
Prva lutka s grudima
Za početak, njezinoj je “stvoriteljici” Ruth Handler kao uzor poslužula njemačka lutka Lilli, u stvari lutka prostitutke koja se dijelila na momačkim večerima! Kada je Barbie, koja je dobila ime po Ruthinoj kćeri Barbari, 1959. godine došla na sajam igračaka u New Yorku, muškarci u žiriju su je ismijali riječima: “Niti jedno dijete se nikada neće željeti igrati lutkom s grudima!”
Bili su u krivu.
Godine 1963. Barbika se počela prodavati kao luda, dok su se sada žene odjednom digle protiv istog onog tijela koje su muškarci ranije bili ismijali, tijela koje bi - da je kojim slučajem stvarno - pripadalo anoreksičnoj i gotovo hidrocefaličnoj osobi koja bi zbog položaja stopala - stalno padala na ionako granično premalen - nos. No bez obzira na nerealističnost Barbikina izgleda, generacije i generacije djevojčica odrasle su igrajući se njome. I ja sam bila među njima.
Iako je moja majka spadala među prve feministkinje u ovim krajevima, ja sam našla način da dođem do toliko željene Barbike - pogađate vjerojatno - moja je majka nije željela kupiti kako mi te sulude proporcije ne bi jednoga dana pokvarile samopouzdanje i loše utjecale na sazrijevanje. Osim toga, tada su tu lutku imala samo djeca “gastića”, naših ljudi najčešće na privremenom radu u Njemačkoj. Moja mala susjeda Mirela bila je jedno od te, iz naše dječje perspektive, svakako povlaštene djece. Nikada neću zaboraviti to ljeto 1978. kada je Barbiki bilo 19 godina, a meni 10 i kada sam je ugledala na stepenicama Mireline terase. “Što je to?” promucala sam i sjela.
Jedina želja
Nisam je se usudila taknuti. Ja, koja sam se cijeli život igrala uglavnom plastičnim i živim životinjicama, odjednom sam pala kao pokošena pred Barbikinim ružičastim štiklicama fiksiranim na stalak (jer naravno da bi inače pala na nos). Od te sam sekunde imala samo jednu želju - Barbiku. Naravno da je nisam dobila, umjesto toga sam dobila kratko feminističko predavanje koje mi ništa nije značilo jer sam za njega bila premlada.
Stoga sam se snašla sama. Nisam na to ponosna. Ukrala sam je. Ukrala sam je iz Mireline kuće i sama sebi poslala poštom. Bila sam kod djeda na moru i nisam baš najbolje razradila taj plan s obzirom na to da, naravno, nije postojao nitko tko bi meni kupio Barbiku - uostalom, bile su skupe i nisu se kod nas tada još mogle naći - to je jedina stvar koju sam ikada u životu ukrala. Nekoliko dana poslije naravno da sam sve priznala i pokajnički je vratila. Na sreću, moja obitelj nije vjerovala u fizičko kažnjavanje...
Danas, kada razmišljam o tome što sam s tom lutkom radila i što mi je značila, sjećam se samo da sam joj skrojila hlače zato što u haljini koju je imala kada sam je ukrala nije mogla jahati velikog crnog plastičnog konja kojeg sam joj namijenila. Meni je trebala Barbie džokej, pretpostavljam zato što sam tada redovno odlazila na hipodrom i maštala o tome kako ću jednoga dana jahati u utrkama - međutim, već tada su mi rekli da ću biti previsoka i preteška za tako nešto - konačno, otac mi je bio visok dva metra.
Znači li to da Barbika služi kako bi djevojčice kroz nju iživljavale svoje neostvarene i neostvarive snove? S obzirom na to da je od skromnih početaka modela i udavače s idealnim ružičastim domom, kako su se vremena mijenjala, uz muža Kena i kćerkicu Skipper, tijekom svoje duge karijere imala i mnoga zanimanja, od liječnice, trenerice aerobika, učiteljice, stjuardese, nogometne trenerice, zubarice, medicinske sestre, liječnice, veterinarke, preko vojnikinje i malo egzotičnijih zanimanja poput paleontologinje, ili pak kompjutorske stručnjakinje - u zapadnom su svijetu djevojčice bez problema mogle postići isto što i njihova omiljena lutka.
Osim izgleda.
Zlostavljanje ljubimice
Marketinška stručnjakinja dr. Agnes Nairn provela je 2005. istraživanje koje je pokazalo kako se zabrinjavajuće velik broj djevojčica u dobi od 7 do 12 upušta u igre u kojima su Barbike redovno žrtve mučenja. Smatram da bi se dječji psiholozi trebali malo dublje pozabaviti time - muče li djeca kroz Barbiku neki ideal, “popularnu djevojčicu” iz svoje sredine - ili možda sebe, znajući da nikada neće biti kao Barbie?
U tom je slučaju ovaj novi Matellov potezo dobrodošao - no s obzirom na to da “klasična” anoreksična Barbika neće biti uklonjena s polica, pitanje je koji će tip ljepote djevojčice same odabrati. Onaj kakve su same - i kakve su njihove mame ili pak onaj koji je njihovim majkama nametnut kroz sve druge medije?