I William Shakespeare je bio pravi punker u duši

Julien Temple (56), engleski redatelj filmova i spotova, najpoznatiji je po svojim dokumentarcima o povijesti punka, od prvog, The Great Rock And Roll Swindle iz 1979, sve do posljednjeg, The Sex Pistols: There’ll Always Be An England iz 2008., u Motovun je pristigao, među ostalim, na premijeru svoga najnovijeg cjelovečernjeg dokumentarnog filma, Requiem For Detroit, premijerno prikazanog lani.

Taj film, o propasti nekad dvomilijunskog industrijskog grada, u kojem je Henry Ford otvorio prvu tekuću vrpcu na svijetu, pa se potom razvio u sjedište američke automobilske industrije, a danas je manji od Zagreba i prošaran napuštenim zgradurinama iz kojih raste drveće, a stanovnici su toliko nazadovali da preživljavaju sadeći povrće u nekadašnjim parkovima, donekle ima veze s punkom.

Punk je mrtav

- Da, punk se teško može odvojiti od industrije, ima u njemu dakle nešto industrijsko i pitanje je hoće li u postidustrijskom svijetu biti punka. Uostalom, punk je mrtav. On se dogodio, ali ne možete ga unedogled razmnožavati. Ispočetka je bio šokantan, ali kome je danas šokantno vidjeti mladića s irokezicom kako energično praši električnu gitaru?

Zar se i nije rodio kao nekovrsna radnička pobuna?

- Da, to svakako ima veze s time da su radnici u to doba, sedamdesetih, i dalje jako puno radili a nedovoljno zarađivali i nisu vidjeli nikakvu perspektivu i napredak za svoje živote. S druge strane, tog su istog radnika viši slojevi, na čelu s kraljevskom obitelji, uvjeravali da je on ponosni Britanac, predstavnik jednog veličanstvenog imperija koji je donio civilizaciju cijelom svijetu. Iz te se diskrepancije morala roditi nekakva pobuna.

Znam za Laibach

Koliko ta pobuna ima veze s nogometom, odnosno nogometnim huliganima, koji su u to doba također postali karakteristika urbanog društva?

- Ima puno veza između nogometa i punka. Johny Rotten je, primjerice, bio i ostao nogometni huligan. On doista nije ništa drugo. Da, huligani su rado prionuli uz punk, no oni su ga i podijelili, jer su neki od njih bili rasisti.

Ostaje činjenica da je punk bio i naglašeno muški pokret?

- Moglo bi se i tako reći. Dakako, postojali su i dobri ženski punk bendovi, osobito u Engleskoj, ali cijeli pokret i nije nešto uzvisivao ženu.

Znate li išta o punku u ovom dijelu Europe? Jeste li kad čuli za rock časopis Džuboks koji je ovdje izlazio za socijalizma?

- Za časopise ne znam, znam jedino za slovenski Laibach. A kad je posrijedi punk, kako putujem ne samo bivšom komunističkom Europom, nego i drugdje po svijetu, tako saznajem o utjecaju koji je punk izvršio primjerice u Meksiku, ili u Poljskoj, Rusiji, Srbiji. Svugdje je on bio izraz i pobune i nade.

Jaka scena

U bivšoj Jugolaviji nije bilo željezne zavjese, punk se pojavio odmah, a scena je jaka i danas. Službeni ideolozi nisu, naime, bunili toliko protiv njega jer im se činio dovoljno “antikapitalističkim”.

- Zanimljiva mogućnost.

Jeste li razmišljali da snimite dokumentarac o Shakespeareu, za njega bi se moglao reći da je možda prvi punker. Ako ništa, vjerojatno se drogirao, u vrtu njegove kuće pronađeno je više lula s tragovima kanabisa?

- Da, Shakespeare je bio punker i nisam daleko od njega jer, primjerice, već godinama pokušavam snimiti film o Christopheru Marloweu, njegovu prethodniku i suvremeniku, za kojeg neki misle da je zapravo i Shakespeare. Marlowe je pušio hašiš, to je sigurno pa neće biti čudno ako je isto radio i punker Shakespeare.