'Tisućljetna organizacija mi neće govoriti kako da živim'

Krešimir Mikić, najbolji hrvatski glumac ispod 40, široj javnosti najpoznatiji po filmskim ulogama, poglavito u filmovima Dalibora Matanića, u subotu će nastupiti u “Galebu”, reinterpretaciji Čehovljeve drame u autorstvu i režiji Bobe Jelčića. Ono što se unaprijed zna jest da će se igrati motivi iz prvog i trećeg čina “Galeba”, što znači da u Jelčićevu viđenju nema tragičnog kraja. Krešo Mikić igrat će opet ulogu neshvaćenog umjetnika Trepljova kojeg je igrao u klasičnoj postavi kod redatelja Vasilija Senjina. U ostalim ulogama pojavljuju se Ksenija Marinković, Jelena Đokić, Sreten Mokrović, Goran Bogdan...

• Koja je razlika između orginalnog Čehova i Jelčićevog?

- To je kao jam session na temu neke klasične glazbene forme. Predstava poput jazz benda koji ima čvrstu formu i slobodu improvizacije

• Opet u kraćem vremenu Trepljov. Kako ste to prihvatili?

- U prvom “Galebu” ta mi uloga nije bila draga. Nisam bio ni zadovoljan, ni opušten. Imao sam u početku otpor ponovno je igrati. Onda sam uvidio priliku da je ispravim.

• Trepljov ne završava samoubojstvom u Jelčićevoj predstavi. Je li vam bilo lakše igrati lika čija je sudbina određena ili ovog koji nastavlja plutati u nepoznatom smjeru?

- Sjećam se da mi je najveći problem bio shvatiti zašto se on na kraju ubije. Tek nakon dosta izvedbi, u zadnjem činu nekako mi je došlo, shvatio sam... bio sam tako sretan, odjednom sam lakše igrao. Danas se više ne mogu sjetiti što sam bio zaključio.

• Pojednostavimo li, riječ je o liku koji ima problema s mamom, sa ženama i s izražavanjem kroz umjetnost...

- Potpuno je neafirmiran u bilo kojem smislu. Ostao je bez podrške, intimne i profesionalne, a nema snage sam se izraziti. Živi s ranom koju pokušava zaliječiti svojom revolucionarnošću naspram umjetnosti, željom da je mijenja kroz nove forme, čovjek je koji misli da je teatar nešto drugo osim povlađivanja očekivanja malograđanskoj publici. Problem je, međutim, što pri tome neprestano očekuje podršku izvana. A stalno se uspoređivati s drugima... to je kao bolest, rak.

• Jesu li vam bliske Trepljovljeve situacije?

- Bliska mi je i želja i nemogućnost izražavanja onoga što jesi. Međutim, ako to, kao u Trepljovljevu slučaju, radiš razmišljajući o pogledima drugih, pitanje je, je li to umjetnost. Pravi umjetnik ide do kraja u onome što je njegova istina. Njegov je posao jedini njegov smisao. Trepljovljeva priča, suprotnost je tome; umjetnost ne može izaći isključivo iz revolta prema nečemu ili nekome.

• Ksenija Marinković vam je nakon predstave “S druge strane” opet kazališna mama.

- Uvijek bih nju izabrao da mi igra majku. Trebali smo jednom ljubavnike igrati, bili smo na audiciji za Grlićev film, ali nije funkcioniralo, pogotovo jer smo tada radili “S druge strane” i navikli na drugi scenski odnos.

• Kako vam ide interpretacija ljubavne nesreće Trepljova? Vaš privatni odnosi, pretpostavljam, nisu tako tragični

- Za mene nisu, ali možda da pitate bivše partnerice...

• Većina vam redatelja, pogotovo u filmu, daje da igrate uvrnutog, poremećenog, tragičnog ili lika u ekstremnoj situaciji. Je li vam teško prevaliti preko glave tu hrpu “luđaka”?

- To su normalni likovi, ja od njih radim luđake. Šalim se... Tko zna šta bi izašlo van da mi netko ponudi nešto normalno.

• Pa igrali ste “normalne”, u sporednim ulogama.

- Svi pitaju zašto dobivam uvrnute uloge... vi mi recite.

• Možda redatelji u vama vide “luđaka” ili neki mrak.

- Nisam ja lud. I nemam neki mrak. Barem koliko ja sebe poznajem. Mene je determinirala uloga psihotičnog Daniela u Matanićevim “Finim mrtvim djevojkama”, uloga koja uopće nije pisana za mene, već za Franju Dijaka. Taj lik je bio nasilnik, skinhead, a ja ni mentalno ni filmski, nisam taj karakter.

• Stvarate li otpor kad vas nanovo dopadne uloga nekog uvrnutog?

- Ne mogu birati uloge, pogotovo u matičnoj kući

• Možete li redatelja Dalibora Matanića pitati da vam da drugačiju filmsku ulogu?

- “Dado, daj mi neku normalnu ulogu”. Pitat ću ga... Pričao mi je da sad sprema romantičnu komediju, volio bih to raditi, ali ne znam hoću li imati vremena.

• Koja vam je od uloga bila najjednostavnija, isprve?

- Ništa mi ne ide isprve. Spor sam. “Aha, to je to, to ću ovako”, to se meni nikada ne događa.

• Igrali ste sv. Franju u predstavi “Brat magarac”, pa svećenika u filmu “Svećenikova djeca”... Zašto dobivate uloge povezane s religijom i Crkvom?

- Valjda zato što sam mršav. Asketski tip. Ne bih rekao da u meni ima nečega religioznog i duhovnog.

• Niste vjernik?

- Nisam. Ali zanimljivo mi je čitati što se događa oko Crkve. I to je kazalište za koje se plaća ulaznica. Skupa, kroz porez. A kad već nešto platiš, onda barem možeš gledati i smijati se. Trebalo bi rajčice ponovno uvesti u kazalište, u svako kazalište...

• Što mislite o zabrani plakata za predstavu “Fine mrtve djevojke”?

- To je smiješno.

• U “Svećenikovoj djeci” igrate svećenika koji buši kondome.

- Ne volim baš kondome, ali potrebni su. Ne želim da mi se nitko miješa u život, pogotovo da mi tisućljetne organizacije govore kako bih trebao živjeti i razmišljati.

• Kako usklađujete obaveze u kazalištu, filmu?

- Jako sam se umorio od toga. Sad radim dvije predstave u isto vrijeme, “Galeba” i novu predstavu Teatra Exit “Ispočetka”. Moram, zbog novca... ali ovako živjeti do kraja života, nije baš sjajno.

• Kako se snalazite s glumačkim partnericama?

- Ne volim raditi s glumicama jer one su puno talentiranije i bolje od mene. Žene su općenito talentiranije za te stvari. Za mnoge stvari.

• Kaže najtalentiraniji glumac ispod 40.

- Nije tako... ja sam samo imao sreće, neke važne ponude za projekte koji su mi legli.

• Ali ne i ponudu glavne nekakvog prosječnog muškarca.

- Ne izgledam kao prosječni muškarac. To je Leon Lučev. Kad mi dosadi igrati te uvrnute likove, neću to više raditi. Eto, igrao sam već i dosta komičnih likova u kazalištu, sad to počinje na filmu sa “Svećenikovom djecom”.

• Zaljubljeni svećenik u Marinkovićevoj “Gloriji”, što biste na tu ulogu rekli?

- Opet pop. Može, dajte i njega.