Pomislio bi čovjek da je trideset godina organiziranja Sa(n)jam knjige, festivala knjiga i autora, Magdaleni Vodopiji donijelo da knjige sanja u blaženom miru, da taj festival na kojem se u malenoj Puli sretnu veliki autori i motivirana, zainteresirana publika radi pucajući od samopouzdanja, možda i kontemplirajući o mirovini. No, začetnica i središnji motor festivala više je od onih energičnih ljudi koji sebe i ne doživljavaju isuviše ozbiljno.
Konačno, ta energija i karakter su joj i pomogli dosanjati, svake godine iznova kalemiti sajam, učiniti Pulu bitnom na festivalskoj književnoj sceni.
A sajam ju je, pripovijeda, naučio umnogome - disciplini.
"Nisam ‘rođena organizatorica‘, već sam to s godinama postala. Rođena sam s poprilično raspršenim umom, kao dijete bila sam jako zamaštana, na rubu sna i jave, a moja koncentracija i istrajnost u mladosti bili su, najblaže rečeno, kratka daha. Moji roditelji nisu brinuli zbog toga, dapače, poticali su me da budem svoja, takva kakva jesam vjerujući da će, kad dođe vrijeme, i sve drugo će doći na svoje. I eto, došlo je, baš sa Sajmom. Nije bilo moguće preživjeti 30 godina, a ne biti koncentriran, izdržljiv, strpljiv i priseban kad je najgore. Oni koji me dobro poznaju znaju da sam i danas sklona maštanju i iluzijama, da lako kliznem u svoj svijet koji ima jako malo dodira s onim koji me okružuje. No sajam me lako probudi i stavi u funkciju ‘ledolomke‘."
Neispunjena želja
Uoči jubilarnog, tridesetog sajma, razmišljajući unatrag - koji je autor ili autorica ostao nesuđeni gost, neispunjena želja koju nikad neće moći realizirati?
"Namjeravali smo zvati Amosa Oza, ali nismo, čekali smo pravi trenutak koji nije došao. Jako mi je žao zbog toga. A ‘vidjela‘ sam ga na sajmu i znam što bi se dogodilo da je došao, s kolikom bi ga toplinom dočekala pulska publika. Put do željenih autora nikad nam nije lak, uvijek je neizvjestan i pravila nema. Umberto Eco došao je iz trećeg pokušaja, kao i Peter Sloterdijk, a recimo nobelovci Orhan Pamuk i Wole Soyinka iz prve. Već tri godine pokušavamo dovesti Amina Maaloufa, ne odgovara mu termin sajma jer u to vrijeme ima neke stalne obaveze. Ipak, nadam se da ćemo uspjeti."
Mogla bi Magda dva-tri dana bez prestanka duhovito pripovijedati što su sve (pre)živjeli u trideset godina skupljajući pare za sajam i dovodeći goste, diskutirajući o središnjim temama festivala i radeći programe književnih susreta. Jedna od njoj omiljenih priča o (ne)uspjesima vezana je uz početke književne Nagrade Kiklop koju ove godine dodjeljuju dvadeseti put do sada.
"Stalno citiram jednu moju prijateljicu koja je rekla: ‘Naši najveći debakli su naše najbolje anegdote‘. Jedan moj gaf koji se zamalo pretvorio u debakl vezan je za dodjele prvih Kiklopa. Dakle, zamislila sam nagradu koja će biti vesela, nepretenciozna, autoironijska inačica slavnog Oscara, koja će imati jako puno kategorija i nagrađivati gotovo sve segmente stvaranja knjige i zvati se Kiklop. Maštala sam o tome da će aktivirati cjelokupnu nakladničku scenu i biti zabavna igra u kojoj sudjeluju izdavači, autori, urednici, prevoditelji, dizajneri... i da ćemo se pri tome svi iskreno i ludo zabavljati. O zamišljenoj nagradi, osim fragmentarno, nisam razgovarala ni s najbližim suradnicima, ali sam, iz nekog čak i meni nepoznatog razloga, tu ideju u dahu - razrađujući je na, kako se to već kaže, licu mjesta - ispričala Milani Vuković Runjić, koja je sa mnom napravila veliki intervju i pompozno najavila Kiklopa na duplerici Globusa. Prava nesreća bila je u tome što mi ova ideja nije pala na pamet, recimo, početkom godine, kad imamo dovoljno vremena za realizaciju, već onda kad smo gotovo potpuno oblikovali sajam, što je značilo da ga moramo ‘rušiti‘ i ponovo ‘graditi‘. Iz tog kaosa koji sam sama stvorila, ekipa sajma je uspjela stvoriti Kiklopa i porinuti ga na spektakularan način: u velikom salonu starinskog bijelog broda Dalmacija, na Molu Carbon, u carinskoj zoni pulske luke. Sajam je tekao u ludom ritmu, probijali smo se kroz događaje i publiku, posvećivali autorima i paralelno dovršavali pripreme za dodjelu nagrade. I uspjeli smo - doslovno noć prije ‘velikog dana‘. Na samoj ceremoniji ništa se od onog što smo proživjeli, osim ludog zanosa, nije osjećalo. Sljedećih godina za Kiklop smo se pripremali mjesecima, ali se luda noć na brodu Dalmacija više nije ponovila."
Uz već spomenute Eca, Orhana Pamuka, Soyinku i Sloterdijka, u Puli su im bili i legendarni sirijski pjesnik Adonis, Claudio Magris, Milo Manara, Irwin Welsh, Dacia Maraini, Tess Gallagher, Kenneth White, Alberto Manguel, Tatjana Tolstoj, Ljudmila Ulickaja, Péter Esterházy, Ljudmila Petruševska, Aleksandar Genis...
Velike promjene
Koliko su se načini organizacije jedne ovakve manifestacije u 30 godina promijenili?
"Do te mjere da kada mladim kolegicama i kolegama pričam o počecima sajma, oni iskreno misle da sam uletjela u neke staračke deluzije. Najnestvarnije im je da smo organizirali sajam bez interneta. Kad im kažem da smo pisali pisma autorima, lijepo ih slali poštom i mirno iščekivali odgovore ili išli ‘na noge‘ autoru, pitaju me: Pa koliko li je to trajalo? Kad im odgovorim da je trajalo kraće i bilo elegantnije nego sada, sigurni su da izmišljam. Recimo, potpuno im je nevjerojatna priča kako sam pozvala velikog Branka Fučića, kako sam se uputila sama vlakom u Pazin po nekakvoj teškoj kiši da bih stigla na njegovu promociju. Potpuno pokisla, prišla sam mu i rekla: ja sam mala direktorica malog pulskog sajma. Vašu smo knjigu ‘Terra incognita‘ proglasili knjigom godine i željela bih da dođete. Odgovorio mi je na tipično istarski način: ‘Doći ću ti, mala, jer imaš kuraja (hrabrosti), imaš tri motora u...‘. Ne mogu u ovom puritanskom vremenu dovršiti njegovu rečenicu koja me dandanas nasmijava. Uglavnom, veliki Fučić je održao obećanje i došao u Pulu. Dakle, prošlo je 30 godina, a kao da je prošlo 30 stoljeća što se načina organizacije tiče. Nekada se radilo sporije i temeljitije. Organizacija se uvelike temeljila na danas izumrlim pojmovima solidarnosti i entuzijazma, a puno manje na budžetima koji su bili skromni. Govorim o izgubljenom vremenu u kojem su se podrazumijevali entuzijazam ekipe i solidarnost zajednice. A podrazumijevalo se i da za razradu najsloženije ideje imaš sve vrijeme ovoga svijeta, da imaš vremena i za kreativne zaokrete. Administracije, koja danas prati i najmanji korak u organizaciji i guši nas, gotovo i da nije bilo. Ono bez čega ne možete danas pristupiti nijednom natječaju - a to su famozne ‘misije‘ i ‘strategije‘ - nije niti postojalo. Mi smo radili bez ikakve strategije, a ona se tijekom rada spontano stvarala. Tehnološki smo, naravno, bili u kamenom dobu, ali smo na projektima u izvršnoj fazi upošljavali puno više ljudi i to mi, priznajem, danas najviše nedostaje. Nikad se sajam nije radio bez organizacijskih napora, ali danas, u ovom do maksimuma ubrzanom vremenu, najviše me muči kako sačuvati ekipu od potpunog iscrpljivanja. Pri tome, rezultati nisu bolji. Od zahtjeva vremena koje traži ubrzavanje i multitasking od svakog čovjeka dolazi, ustvari, do organizacijskih usporavanja i, što je najgore, do banalnih omaški i površnosti."
Vrhunski autori
Puno je putovala po književnim festivalima i sajmovima. Spominje da će joj zauvijek uzor ostati Mantova Festivaletteratura, poznata po svojim maštovitim formatima predstavljanja knjiga.
"U Mantovu dolaze vrhunski autori, stapaju se s brojnom publikom, mjesta događaja su mantovski trgovi, ulice, galerije, kafići i oštarije. Imaju izvrsne predstavljače. Mnogobrojne scene u gradu estetski su prilagođene i utopljene u povijesnu jezgru grada. Atmosfera i publika su nenadmašni. Volim jako i Leipzig Buchmesse, najveći autorski sajam u Europi. Naš je sajam godinama bio partner Leipziga. Puno sam tamo naučila o strukturi velikih festivala knjige, preciznoj i promišljenoj logistici, njemačkom načinu organizacije. Imala sam sreću biti pozvana i na jedan od najvećih i najznačajnijih književnih festivala u Sjevernoj Americi - Međunarodni festival autora u Torontu (TIFA), koji se događa u luci, u nekadašnjoj tvornici čokolade, čiji su prostori danas niz manjih kazališta, kabaretskih i glazbenih scena, na kojima nastupaju najveća književna imena svijeta. Bila sam u Torontu prije desetak godina. Već tada su u svojoj povijesti imali zabilježeno 26 nobelovaca. Tamo sam srela i upoznala Margaret Atwood. Nekim čudom, s njom sam sjedila i razgovarala na jednoj večeri. Poznato je da književni festival u Torontu ima jedan od najvećih budžeta za honorare piscima, drugi je to svijet, sasvim različit od našeg. Zanimljivo je da oni nemaju državne potpore, ali zato imaju velike privatne donatore i sponzore. Tamo su me posebno oduševili organizatori: jednostavni, pristupačni, jako precizni. Na svim tim festivalima uvijek primijetim ono što nama nedostaje: adekvatne prostore, visoku tehničku i logističku potporu i infrastrukturu koju ne trebate graditi jer ona jednostavno postoji u prostorima u kojima radite."
Najteže i ujedno najemotivnije Sa(n)jam bilo je, pamti, organizirati 2009., kad su u manje od mjesec dana prije otvorenja izgubili sponzora koji je donosio gotovo pola ondašnjeg budžeta.
Sve smo pripremili
"Pripremili smo cijeli sajam do zadnjih detalja, potvrdili sve autore, katalog je bio pred tiskom, bili smo u onom čudesnom ritmu zadnjih priprema i iščekivanja autora i publike i sve se odjednom srušilo, a vremena za ‘sanaciju‘ nije bilo. Meni je tada bilo najteže izaći pred ekipu i reći: moramo sve rezati, počevši od naših honorara pa do tiska, scenografije... ma moramo se odreći gotovo svega što smo radili cijelu godinu i kad sve to napravimo, nisam baš sigurna da ćemo preživjeti. Tko to ne može izdržati, razumjet ću. Cijela ekipa sajma stala je uz mene i samo rekla - idemo, uspjet ćemo. Tad smo doživjeli emocije i podršku koja se u životu doživi možda jednom. Najemotivnije je bilo vidjeti s kojim nas žarom podržava inače suzdržana pulska publika. Nakon javne objave ‘krize sajma‘ prilazili su nam sugrađani i pitali gdje mogu uplatiti prilog za sajam, pulski gimnazijalci napravili su peticiju pod nazivom ‘Hoćemo naš Sa(n)jam‘, javili su nam se nekadašnji sponzori, mahom iz Pule i Istre, i uplatili nam koliko su tada mogli. Podržali su nas izdavači i autori sajma, dobili smo nebrojeno pisama podrške s konkretnim prijedlozima za pomoć. Vijest o mogućoj propasti sajma prešla je granice Pule i Istre, pa i Hrvatske. I sad pamtim kratku poruku Umberta Eca: ‘Spasite pulski sajam, dragocjen je‘. Sve je završilo happy endom. Na samom sajmu te smo godine potpisali prvo javno-privatno partnerstvo na području kulture u Hrvatskoj: ugovor s Gradom Pulom, Istarskom županijom i Zagrebačkom bankom koji je osigurao stabilnost i budućnost sajma."
Pri kraju razgovora vraćamo se na početak, u godine kad su počinjali sa sajmom. Prvi sajam napravljen je u tri tjedna, ali već su tada u Puli imali prisutnih 65 izdavača. Sajam je, zapravo, krenuo iz knjižare Castropola, jedne od prvih privatnih knjižara u Hrvatskoj, otvorene 1990. Koliko danas traje priprema festivala i na koji dio posla ode najviše vremena? Što u toj pripremi stvara ponajviše stresa?
"Sajam završavamo u prosincu, a sljedeći počinjemo raditi već krajem siječnja, kad se okuplja programski odbor, s time da temu sajma određujemo godinu dana prije, pa već imamo neke dogovore o programu. Stres je dio našeg posla i mi se ne obaziremo na njega. On postoji u svim segmentima našeg rada, osim u jednom: u onom kreativnom dijelu koji nas uvijek nosi i stvara pozitivne vibracije u ekipi."
Financiranje festivala
Kako se financira festival? Je li se to s godinama mijenjalo? Je li bilo uspona i dekuražirajućih zavrtanja slavina?
"Sajam je inscenacija života u tranziciji. Usponi i padovi se izmjenjuju brzim ritmom, nekad očekivani, nekad potpuno neočekivani. Navikli smo na to, ma oguglali. Sajam, istina, ima svoje stalno financiranje, ali vremena su takva da nam inflacija posljednjih godina ‘pojede‘ čak i četvrtinu sredstava. Tako se, iz nužde, cijelu godinu bavimo pitanjima kako to nadoknaditi, kako stvoriti potrebni budžet... To je proces koji je bliži akrobatici nego klasičnoj produkciji, no nije samo na našem sajmu tako, s time se susreću svi naši kolege, i u institucijama i izvan njih."
Pitam što je u zadnjih godinu dana pročitala a da osjeća da ju je baš dirnulo, oplemenilo, učinilo da pomisli da je to - posve posebna knjiga. Spomene Dragana Velikića i njegov veliki "Bečki roman".
"Teška i nevjerojatna obiteljska priča za koju se zna da je nastala po istinitom događaju: iskustvu njegova sina. Ne kaže se uzalud da vrhunska literatura, a ‘Bečki roman‘ to jest, uvijek nadmašuje stvarnost. Iako će zvučati kao pretjerivanje, mislim da je ovim romanom Velikić nadmašio samog sebe. Ne mogu vjerovati što govorim: ‘Bečki roman‘ nadmašio je omiljenog mi ‘Islednika‘. Ono što je mene u ‘Bečkom romanu‘ posebno dirnulo je literarno bravurozan prikaz dvoličnosti, surovosti, ksenofobije i onog najopasnijeg, prikrivenog fašizma, baš u gradu koji je autor idealizirao - u romanu kroz lik oca - kao jedan od onih nedostižnih prostora ‘civiliziranog svijeta‘."
Da se ne bavi ovim poslom, što bi i gdje bi? Što je u životu sanjala raditi, čime se baviti?
Smije se pa kaže: "Voljela bih, za promjenu, ne raditi ništa. Voljela bih biti ‘on the road‘ ili ploviti morima. Prelaziti milje u starinskom drvenom brodu, prelaziti kilometre u bitničkom kombiju, bez jasno zacrtanog cilja. Voljela bih jednostavno živjeti za trenutak, u trenutku."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....