TAJNA PROUSTOVA PISMA SUSJEDIMA ‘Gospodine Williams, molim vas, budite ubuduće malo tiši’

Ako susjedi iznad vas u sedam ujutro počinju svoj dnevni život, koji uključuje i izuzetno živahnog školarca, možda ne morate posizati za partvišem čijom ćete drškom lupati u strop.

Napišite pisamce: “Ako je vaš neodoljivi sin, inače nevin što se tiče buke koja me svakodnevno tjera u očaj, u blizini, izručite mu moje najsrdačnije pozdrave.”

Ako se radi o čekiću kojim se u pola sedam ujutro razbija stan radi budućeg “osvježenja”, možete biti direktniji: “Ako se čekićanje već mora obaviti, neka to bude u dijelu stana koji je nad mojom kuhinjom, a ne spavaćom sobom”… eh, da, lako je bilo Proustu koji je živio u jednoj od onih solidnih zgrada-palača na Boulevad Haussmann u Parizu, a ne u ovim našim stanovima u kojima susjed kihne, a vi se zabrinete da bi vam mogao prenijeti virozu, tako je to slaba izolacija.

A zatim susjedima, u ime isprike što su trpjeli vaše prigovore, pošaljite četiri fazana uz riječi: “Nadam se da ćete primiti ove fazane s istim spokojstvom s kojim sam vam ih ja, kao vaš susjed, poslao.”

Tako se, naime, veliki pisac, nesaničar, neurotik, astmatičar i genijalac Marcel Proust pokušavao domoći malo tišine kako bi se dovoljno odmorio da u odijelu po najnovijoj modi pođe do nekog mjesta, također u modi, ili, kasnije, kako bi se odmorio da bi pisao svoje jedinstveno djelo, “U potrazi za izgubljenim vremenom”. Susjedima Williamsima, koji su stanovali iznad njega, poštom ili po posluzi poručio bi da svoje pakiranje za ljetovanje obavljaju navečer, a ne ujutro, kako bi se prilagodili njegovim astmatičnim napadima…

Nedavno otkrivena Proustova pisma, pisana od 1906. do 1919., kad je živio na adresi 102 Boulevard Hausmann, prošle su jeseni objavljena na francuskom, kao “Lettres ŕ sa voisine”, a sada, povodom prijevoda na engleski, priču o njima donosi New Yorker.

Proust, koji je živio u očinskoj kući sve dok njegova majka nije umrla, sa 35 godina imao je dovoljno novca za samostalan život. Od prauajka naslijedio je četvrtinu kuće, ali je bio dovoljno nevješt da dopusti da je otkupi njegova praujna, a on ostane samo stanar. Iznad njega je dakle živio zubar iz pakla, Amerikanac Charles Williams, a vrata do Marie Williams, s mužem i sinom. Kad se uselio u stan u Boulevard Haussman, uglavnom više nije ni izlazio; zidove je obložio plutom kako bi stvorio zvučnu izolaciju, prozori su bili zatvoreni, a zavjese navučene da ni malo prašine ili peludi ne prodre u stan.

No, intruzivnost Williamsovih, i jednih i drugih, to nije moglo zaustaviti, pa je Proust morao biti i direktniji: “Poštovana gospođo, nadam se da me nećete smatrati suviše indiskretnim, ali, u vašem je stanu zadnjih dana bilo mnogo buke, a kako nisam zdravstveno dobro, to mi tim više smeta.” (Ne postoji li ono negdje Baudelaireovo pismo apotekaru koji je stanovao iznad njega, da ga poštedi buke u danima apsintskog mamurluka?) Jednom je Proust g. Williamsa zamolio i da odgodi čekićenje za čitava dva dana, kako bi se dovoljno odmorio da može izići u grad…

Ali zapravo je Marie (što sugerira i francuski naslov knjige) bila ta kojoj se Proust ponajviše obraćao; ponekad se stječe dojam da je Proust jedva čekao neki povod da joj se obrati… 23 od 26 nađenih pisama upućena su njoj. Raspoređeno na osam godina (1908-1919) to i ne izgleda puno, ali možda su imali i druge načine komuniciranja… Proust je do izbijanja 1. svjetskog rata imao uz telefon i tzv. théâtrophone, koji mu je omogućavao da kroz slušalicu sluša live koncerte. Marie je svirala harfu; je li možda od nje nekada zatražio da zatitra u njegov théâtrophone? Ta su pisma topla i osjećajna, vrckavo udvaračka, a vjerojatno i njena, iako ih istraživači nisu našli.

On joj piše o tome kako La Nouvelle Revue Française objavljuje ekscerpt njegova “Traganja…”, te o njenoj muzici. U pismu koje je urednik datirao u ožujak 1915. javlja joj kako mu je prijatelj Bertrand de Fenelon ubijen u ratu, a ona njemu kako je umro njezin brat, na što se Proust silno rastužio, napisavši joj, “kako je, i ne poznajući je, počeo suosjećati s njenim radostima i tugama, pa ga je i smrt gospodina brata silno pogodila.”

Newyorkerov autor smatra da je upravo u toj rečenici sukus zanata svakog pripovjedača: suosjećajuće špijuniranje.