'SVJEŽE OBOJENO' Roman o vremenu u kojem apokaliptične scene postaju svakodnevicom

Josip Mlakić jedan je od najznačajnijih srednjegeneracijskih pisaca bosanskohercegovačke i hrvatske književnosti, koji unatrag petnaestak godina (njegov roman “Kad magle stanu” koji je među prvima promijenio sliku proze koja tematizira rat, ove godine slavi svoj petnaesti rođendan) ispisuje zbirke priča i romane koji čine kvalitetan pripovjedni opus, na kakav ne nailazimo često u bibliografijama domaćih pisaca.

Premda je prije tri godine načinio iskorak od za njega tipične, ratne, tematike i ponudio žanr antiutopije u kojoj je uobličio frustracije radikalnog liberalnog kapitalizma, odnosno svijeta u kojem planet Zemlja ne postoji u sadašnjem obliku jer su emocije i knjige postale balastom, i tamo je Mlakića zanimalo prije svega jedno - ljudske drame i jaki pojedinci koji ne pristaju na neljudska pravila situacije i/ili sustava u kojem su se našli. Upravo su takvi pojedinci i Klara i njezina majka, junakinje Mlakićevog novog romana, čija će se recepcija sigurno graditi i na usporedbama sa sjajnim romanom “Cesta” Cormaca McCarthyja, kako je to aludirano već u bilješci na koricama knjige. I doista, razloga za takvu usporedbu (pa, i kompliment) ima i sigurno je da Mlakić to nije postigao slučajnošću. McCarthyjevi otac i sin putuju cestom nakon što je ekološka katastrofa Ameriku pretvorila u postapokaliptičnu cestu, dok se Mlakićeve majka i kći u istoj situaciji nađu u bosanskoj ratnoj kataklizmi.

I jedni i drugi, naoružani tek s ponešto hrane i jednim pištoljem, kreću u borbu za opstanak kojoj odrasli sudionici pridodaju još jedan važan segment, obranu vlastite djece od potpune neljudskosti vanjskoga svijeta, što proizlazi iz neizmjerne snage ljubavi i potrebe da se zaštite barem vlastiti potomci i njihova nada u bolji svijet. Upravo zbog toga majka će pribjeći laži kojom želi zaštititi šestogodišnju Klaru i zadržati privid normalnosti, te čitavu situaciju predočiti kao igru za koju su se spremale i u kojoj sada moraju pobijediti, bez suza i panike i bez očeva kojih u toj igri nema.

Dio se zbiva u Švedskoj

Roman “Svježe obojeno” uklapa se u kontekst autorovog dosadašnjeg opusa, ali ga i nadograđuje, usložnjava i u njemu iskušava neke nove pripovjedne postupke. Kao i u nekim ranijim romanima odlučuje se na izmjenu i sučeljavanje dviju vremenskih perspektiva, od kojih je jedna vrijeme rata, a druga poslije njega. Toj je vremenskoj, pridodana i izmjena prostorne perspektive, budući da se dio romana zbiva u Švedskoj, kamo su nakon svoje “igre” izbjegle majka i kći, a dio u Bosni, gdje su upravo započela ratna razaranja i zločini protiv čovječnosti.

Majka i kći protagonistice su potresne priče o traumatskom iskustvu, kao i opsesiji kćeri plastičnim lutkama u izlogu prodavaonica odjeće, koja svoje korijenje ima u ratnim strahotama koje je, prije svega podsvjesno, doživjela kao djevojčica.

Mlakić tako romanom otvara teme ratnih zločina, masovnih grobnica, posljedica rata na fizičko i psihičko zdravlje pojedinca, prognaništva, ali svemu skupa uspijeva dati i univerzalni okvir, ono po čemu su njegovi romani prepoznatljivi i ono zbog čega su cijenjeni u stručnoj javnosti. “Svježe obojeno” se može čitati kao roman o odnosu roditelja i djeteta u trenutku kad roditelj počinje osjećati nemoć i strah, kao i roman o vremenu u kojem apokaliptične scene postaju svakodnevicom.

Forma 'romana u romanu'

Mlakić se uspješno poslužio i formom “romana u romanu”, jer središnji dio čini Klarin tekst “Bijeg u Egipat”, kojim je nakon majčine smrti zapisala (jedna od glavnih tema Mlakićeve pripovjedne proze!) krhotine vlastite traumatske prošlosti i pokušala odgovoriti na vlastite traume i opsesije. Kao i glavni lik iz romana “Kad magle stanu”, kojem je to preporučio psihijatar, Klara intuitivno vlastitu prošlost koja onemogućava sadašnjost, pokušava ispisati i zaokružiti u pisanu cjelinu, ne bi li se barem djelomice oslobodila trauma, ali i ponudila svjedočanstvo i dokument vremena.

Reference (od Biblije, preko Mc Carthyja do A. Christie), uklapanje žanrova, kao i odlično upakirana simbolika (motivi leptira, svježe obojene površine i dr.) dodatno pojačavaju sjajnu atmosferu, što je i inače odlika Mlakićeva rukopisa. On funkcionira kao pisac prepoznatljivog i kultiviranog stila i dubinskog promišljanja tematike kojom se bavi, bez obzira koji narativni registar odabrao i kojom se pripovjednom vizurom poslužio i svaki put iskazuje veliki pripovjedni talent, što je vidljivo i u njegovom novom romanu.