RECENZIJA ROMANA 'BOŽJI GNJEV' Osvetnik u potrazi za istinom

Josip Mlakić u vrlo je kratkom razmaku objavio dva romana, “Svježe obojeno” i “Božji gnjev”, što inače nije njegova osobitost jer je riječ o autoru koji vrlo pomno radi na svojim proznim rukopisima. No, to nikako ne znači kako je u pitanju iznevjeravanje takve prakse i srljanje u hiperprodukciju. Očito je kako je biblioteka domaćih krimića Balkan Noir, u kojoj je do sada objavljeno nekoliko zanimljivih naslova, ali i pokoji promašaj, samo inicirala objavljivanje zaokruženog rukopisa koji je već postojao negdje u pričuvi. “Božji gnjev” uvelike se razlikuje od naslova objavljenih u spomenutoj biblioteci, prije svega stoga što u njemu Mlakić ne podilazi zadanom žanru i ne piše “po narudžbi”, nego se drži onoga što je njegova prepoznatljiva tematska preokupacija, dakle rata u Hrvatskoj i Bosni, i tek potom priču provlači kroz vrlo labave zakonitosti žanra.

U “Božjem gnjevu” čitatelj neće pronaći “tipični” krimić u kojem se razrješava početna enigma niti će motivacija glavnog junaka biti tipično detektivska. Mlakića koji je, između ostaloga, ovim naslovom ponudio još jedan od svojih vrlo uvjerljivih ratnih romana, prije svega zanima osobna drama pojedinca u uvjetima ratnog užasa i besmisla, u konkretnom slučaju pojedinca koji suočen s bratovom smrću postaje osvetnik u potrazi za istinom. A kada tu istinu pronađe i postane posve drukčiji čovjek, postat će jasno kako ovaj roman ima mnogo dublje konotacije i razinu kritičnosti prema ratnom besmislu no što bismo očekivali u okvirima zadanog žanra. Odnosno, razrješavanje enigme, koje je dosljedno provedeno, ipak nije jedina svrha ovoga romana.

Početni je zaplet sljedeći: devetorica vojnika hrvatskih postrojbi u ratu u Bosni i Hercegovini poginulo je u akciji za koju se ne zna zbog čega je izvedena i tko ju je naredio, ali je od početka jasno kako je nešto u svemu tome sumnjivo. Među devetoricom je bio i brat glavnog junaka, Ilije, a prvo zrnce sumnje u cijelu priču unosi podatak da je kod svakog od poginulih pronađena velika i jednaka količina američkih dolara. S jedne strane roman će razotkrivati sve perverzije u kojima neki, na vrlo visokim pozicijama, pod okriljem ratnih tragedija, djeluju u korist vlastitih interesa i pri tome žrtvuju živote nevinih ljudi, a s druge ćemo pratiti pomno izveden roman lika, njegovu preobrazbu i kretanje na put bez povratka, zbog čega će svi ostali, sporedni likovi ostati uglavnom skicirani i u njegovoj funkciji. Ono što će Ilija otkrivati na relaciji Bosna-Hrvatska, u čemu će biti vrlo metodičan i inteligentan u skladu sa svojom mirnodopskom profesijom profesora matematike, zbog čega će se povremeno činiti kako se do dokaza i smjerokaza dolazi vrlo lako, uobličit će se u razotkrivenu prljavu tajnu u koju su umiješani visoko pozicionirani službenici i tajne službe. Zbog toga će Ilijina preobrazba u Iliju osvetnika i hladnokrvnog ubojicu biti itekako motivirana, pa i pravedna.

No, osim tipične šprance enigma-razotkrivanje, “Božji gnjev”, sa svim svojim biblijskim konotacijama (počevši od samog naslova, do imena glavnog lika prema starozavjetnom proroku kojeg bosanski Hrvati slave kao zaštitnika Bosne i Hercegovine), vješto dodiruje još jednu od za Mlakića inače karakterističnih tema. A ona je povezivanje nedavnog rata s prošlim ratovima i jasna teza kako se zlo i njegovi beskrajni kraci prepliću i ponavljaju, utišavaju i ponovo eruptiraju kad za to dođe pogodan trenutak. Kada u svojoj istrazi Ilija dođe do bivšeg ustaškog natporučnika i njegove “nostalgije” (o kojoj se u prvoj rečenici romana pita može li ubijati?), jasno je kako roman snažno i vrlo kritički progovara o ideologijama kao uzrocima sljepila zbog kojeg stradaju nevini, zbog kojeg je tako tanka granica između žrtve i heroja, a životi pojedinaca gube svaki smisao, osim onoga sadržanog u citatu iz Poslanice Rimljanima - osveta je moja, ja ću je vratiti.

Premda se na prvi pogled čini kako je “Božji gnjev” ispripovijedan vrlo minimalistički, provučeno je kroz tu tragičnu priču, u kojoj je pravda zadovoljena na način da se lavina smrti i osvete pomaknula naprijed, do nove prigode, mnoštvo emocija, pa i općeljudskih, filozofskih pitanja i promišljanja, kao i vrlo indikativnih umjetničkih referenci (u rasponu od Doorsa do Selimovića). Mlakić je možda doista načinio iskorak u smjeru zadanog žanra, ali ga je pametno prilagodio sebi i temama u kojima još uvijek itekako ima što za reći.