Ništa se o njoj pouzdano ne zna, osim da je umrla kao mučenica. Sve drugo fikcija je i legenda, koja se razvija i raste već punih osamnaest stoljeća. Obje crkve, Rimokatolička i Pravoslavna, smatraju je sveticom. Vatikan ju je 1969. isključio iz liturgijskog kalendara, jer je u njezinom slučaju ekspertima bilo nemoguće razlučiti životopis od legende, a onda su je 2002. vratili u kalendar. Katarinina uloga u našoj imaginaciji daleko nadmašuje ne samo podatke iz njezina životopisa - koji se, uostalom, svode na jedan jedini - nego i podatke iz onih bogatijih i raskošnijih životopisa, sve do životopisa naših suvremenika.
Pričaju da je bila Egipćanka, rođena 282. u Aleksandriji. Bila je naširoko znamenita po svojoj osvajajućoj i neporecivoj ljepoti, pred kojom su padali svi drugi razlozi i argumenti, pa kada je novi tiranin preuzimao vlast u gradu, pozvali su i Katarinu da prisustvuje svečanostima. Umjesto da prihvati poziv i stigne na prijem za uglednike iz javnoga, kulturnog i političkog života, Katarina ih je odbila. Rekla je da radi svoje kršćanske vjere ne može sudjelovati u paganskim ritualima, kojima je primanje trebalo biti popraćeno. I naravno da je izbio skandal.
Rimljani su, pa i sam tiranin, svakako znali za Katarininu vjeru. Rimljani su, za razliku od onih koji će Rimljane naslijediti, uglavnom tolerirali inovjerstvo - čak i ono i onakvo inovjerstvo zbog kojega su ljude raspinjali, rezali, trgali i bacali lavovima - ali pod uvjetom da drugi i drukčiji, manjinci, a među njima i kršćani, javno ne demonstriraju i ne provociraju sa svojim vjerovanjima.
Katarina je, međutim, odlučila provocirati. A tiranin umjesto da pređe i preko toga, ili da je za primjer ostalima pogubi - zaljubi se u nju. Bio je oženjen čovjek, s djecom i urednim obiteljskim životom - kakvim tirani, u pravilu, žive otkad je i njih i nas - ali se namah rastavio od žene, potjerao je od sebe, namjerivši da ženi Katarinu. Nema sumnje da je njezinoj taštini morala goditi to što joj se tiraninovo srce našlo pod nogama, ali umjesto da prihvati ponudu i da ga, kao prava kršćanka, postepeno prevede na svoju vjeru i time bude od životne koristi svojoj zajednici, Katarina ga je još jednom odbila.
Posve zaslijepljen, ali sada više ne samo njezinom ljepotom, nego i pameću i intelektualnom hrabrošću, tiranin sazva pedeset najumnijih glava u carstvu da Katarinu na javnoj debati uvjere u to da Isus Krist nikako ne može biti Bog, jer ako jest Bog kako je onda moguće da je umro na križu? Dio legende o Katarininoj raspravi s pedesetoricom mudraca, s pedesetoricom muškaraca, oskudan je, nezanimljiv, prazan, razgrižen slabom imaginacijom službenih crkvenih pripovjedača i maštara, tako da bi ga u cijelosti valjalo dopisati. Onaj tko to učini, mogao bi stvoriti vrijedno književno djelo, a priču o Katarini učiniti cjelovitom. Poanta je da se ona u svojoj vjeri nije dala, i da je snagom argumenata pobijedila svu pedesetoricu mudraca. Katarinina sloboda i imaginacija nadvladali su carstvo i konačno ponizili tiranina.
Je li je prestao voljeti ili mu se kidalo srce dok ju je slao na mučilište i stratište? Važno i zanimljivo pitanje. Strašno je i ledeno srce odbijene ljubavi.
U mojim zavičajima još ima onih koji kažu: Sveta Kata, snijeg na vrata! I tako najave njezin spomendan, 25. studenoga. Stotinama godina Katarinina legenda među pukom zasniva se na njezinom mjestu u kalendarima. Ljubavna priča je po strani. Kao i priča o slobodi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....