Slavenka mi je jednom rekla da je kao mala djevojčica željela postati prodavačica novina u kiosku. "Zamisli, imaš svoju malu kućicu u koju nitko ne smije ući. Tu se zatvoriš i samo čitaš koliko god hoćeš!"
Upoznala sam je kad sam imala 18 godina i upisala prvu godinu fakulteta. Ona i Bobo i Jadran i cijela grupa oko njih, već su bili apsolventi i bavili su se pitanjima revolucije, kao što i dolikuje na višim godinama studija. Na fakultet je dolazila s pletenicom koja joj je visila niz leđa, često vodeći za ruku malu Rujanu. Tek sam kasnije shvatila da su joj, kao i većini mladih žena te generacije, bili namijenili ulogu "pratiteljice revolucije", odnosno pratiteljice muških lidera uključujući i vlastitog muža. I mnogo puta kasnije, u raznim životnim situacijama, pokušavali su je ugurati u ulogu pratiteljice nekoga ili nečega.
Ali Slavenka nije bila stvorena za tu ulogu. Ona je bila pratiteljica života. Ta djevojčica koja je željela samo čitati, provela je cijeli život u prvim redovima borbe za istinu, pravdu i ljudskost. Dok su dečki razmatrali pitanja revolucije, Slavenka je plela džempere i prodavala ih buticima kako bi nešto zaradila za uzdržavanje obitelji; završavala je fakultet kako bi se mogla zaposliti i osigurati Rujani sve što treba. Reality check i kriterij svakodnevnog života bili su njezina metoda bez izuzetka.
Na sve izazove, nepravde, velike nesreće i male tuge, kataklizme - od bolesti do rata, odgovarala je pisanjem. Pišući i čitajući, ali i živeći život koji je već zarana postao mnogo zahtjevniji i kompliciraniji nego za većinu nas, došla je do feminizma: obične, samorazumljive i jednostavne ideje da su žene i muškarci jednakopravni. Taj je stav dobio svoj puni oblik na velikoj feminističkoj konferenciji koju su 1978. organizirale Žarana Papić i Dunja Blažević. Slavenkina Žarana, rođena istog dana i iste godine kao i Slavenka, otišla je 24 godine prije nje. Ali je u svima nama ostavila neizbrisiv trag.
Nakon konferencije Drug-ca žena u Beogradu, nas sedam je u Radinom stanu na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu, osnovalo prvu feminističku grupu u bivšoj Jugoslaviji. Budući da je nama osnovna ideja bila tako očita, iznenadila nas je žestina reakcije kako tadašnjih vlasti tako i nekih muških javnih intelektualaca. Govorili su da smo glupe, ružne, nevažne, frustrirane, promašene, ali i opasne, nositeljice "neprijateljske zapadne ideologije"... Slavenkin odgovor bila je knjiga Smrtni grijesi feminizma. To je bilo vrijeme u kojem još nismo imali ni izraz za civilno društvo ili nevladine organizacije i utočište nam je dao naš profesor Rudi Supek u okviru Hrvatskog sociološkog društva. Tako je nastala sekcija Žena i društvo.
Negdje u to vrijeme Slavenka se razboljela. Bilo je dovoljno brige i boli za cijeli jedan život u tih nekoliko godina dijalize i Rujanine srednje škole i odrastanja za koje se cijelo vrijeme bojala da propušta. Tada se kod nas još nisu radile transplantacije bubrega, ali su američke prijateljice pomogle naći bolnicu i liječnika u Bostonu koji je Slavenki na kraju presadio bubreg. Očaj, neizvjesnost, strah, radost, pobjedu tog iskustva pretvorila je u svoju knjigu Hologrami straha.
Tu se uspostavio Slavenkin credo - Kad život tebe kamenom, ti njega knjigom!
Da li zbog mnogobrojnih neuspjelih pokušaja da se nju samu potisne u drugost ili zbog nezatomljivog instinkta pravednosti, privlačile su je žene - velike umjetnice i znanstvenice, čija veličina im je bila oteta ili zanijekana. O njima je napisala nekoliko romana, toliko proživljenih i autentičnih osjećaja da su je svjetski arhivi tražili da im dostavi dokumente i dnevnike koje je citirala. Dnevnici su naravno bili fiktivni, ali bol, gubitak, izgubljenost, tuga su bili tako stvarni! U njenim knjigama živi taj posebni senzibilitet za komplicirane ljudske emocije. Naročito ljubav.
Kao da je ljubav najstrašnija od svega! I najteža. Njeni romani Božanska glad, Mramorna koža ili Optužena, samo su neki primjeri onoga što je Slavenka mislila o ljubavi. I dok je ljubav teška, bolna, nedostižna, mržnja je nedopustiva! U ratu je pisala protiv rata, protiv mržnje koja dovodi do ratova i koju ratovi proizvode; o običnim ljudima koje rat pretvara u ratne zločince, o masovnim silovanjima kao najsvirepijem oružju rata i o masovnosti zločina u kojem svaka žrtva i svaki počinitelj imaju ime i prezime, ali nemaju ni naciju ni religiju.
Feminizam koji je prkosio mizoginiji i percepcija rata koji države mogu dobivati ili gubiti, ali svako društvo po definiciji gubi, zaradili su joj nadimak Vještice iz Ria. Smjestili su je u odlično društvo Rade Iveković, Jelene Lovrić, Vesne Kesić i Dubravke Ugrešić, sve redom dičnih Vještica iz Rija, izloženih brutalnim, vulgarnim napadima režimskih kolega početkom 1990-ih. Slavenka je pisala sve više i sve žešće. Njezin odgovor je bio postati svjetski poznata spisateljica.
U Sovinjak smo došli tog ratnog ljeta 1992. Zbog rata više nismo mogli u Dalmaciju, naročito ne s Dainom koja još nije išla u prvi razred. Tako smo došli pogledati kućicu koju je Slavenka kupila i uredila u Istri, u Sovinjaku. Dočekala nas je na cimiteru, nekadašnjem groblju, a sada divnom malom parku natkrivenom krošnjama divljih kestenova, s dolinom Mirne i Ćićarijom u pozadini. To je bila njezina Bette Davis faza. Valovite poluduge kose začešljane na jednu stranu, prodornih malo zasjenjenih očiju, u uskoj, kratkoj crnoj suknji i prevelikoj bijeloj košulji, pričala je o djevojci iz susjednog sela kojoj je pokušavala pomoći da se izvuče iz teške familijarne situacije. Naše prijateljstvo se gradilo sedimentno.
Poznavale smo se 55 godina, ali nismo uvijek bile prijateljice. Nekad smo bile poznanice, suradnice, istomišljenice, po ponašanju bliskije nego što smo stvarno bile. Postojala je neka međusobna privlačnost, ali u nekim razdobljima se uopće nismo viđale. I onda, sa Sovinjakom, započela je naša 34-godišnja istarska faza. Šest mjeseci kasnije i mi smo kupili kućicu u Sovinjaku, uredili je i u njoj proveli naših sljedećih 20 ljeta.
Taj prvi pogled s cimitera stvorio je u meni osjećaj da mogu raširiti krila i samo se lagano pustiti niz vjetar, poput malih sokolova koji su nadlijetali dolinu. A Slavenka, ona je već letjela! Pršteće energije vodila nas je u konobu u Humu, pod slapove Mirne koja se probijala kroz bijele sadrene stijene u Kotlima, kod Nevia na fuže s tartufima i crni šampanjac u Vrhu.
Tada nismo znale koliko je pred nama još uspona i padova. U godinama koje su slijedile ona je nebrojeno puta za dlaku pobjegla smrti, toliko često da se to počelo činiti normalnim. Mislim da je najgore bilo kad su i doktori već mislili da umire na respiratoru od covida i počeli pripremati Richarda na najgore. Ali Slavenka se oporavila i ta covid godina koju smo zajedno provele u Sovinjaku bila je najljepša godina našeg prijateljstva. Nakon 50 godina druženja prvi put smo same vodile duge razgovore o svojim razmišljanjima, iskustvima, osjećajima, o knjigama, politici, idejama; o svojim životima, kakvi su bili i kakvi planiramo da će još biti.
Svaka ovakva velika tuga za nekim dragim i bliskim je i tuga nad samim sobom: jer više nema nekog koga volimo, jer je naš svijet siromašniji i prazniji, jer smo samiji. Zato u takvim trenucima ljudi toliko pričaju o sebi.
Na kraju, s novom frizurom, slobodna od uobičajenih boljki, u svojem nešto većem kiosku – prekrasnoj kući u Istri, samo je čitala i pisala, vesela i sretna, otišla je u sovinjačko ljeto u kakvom smo jednom davno započele našu istarsku avanturu.
Slavenka je otišla u krešendu! Moja teljica, kako smo se zvale kad nitko nije gledao.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....