"Otišla je u crescendu", riječi su kojima je svoj oproštajni govor na komemoraciji za Slavenku Drakulić završila Vesna Pusić jedna od njezinih najstarijih prijateljica te susjeda u istarskom Sovinjaku.
Uz Pusić, komemoraciji u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog nazočili su Slavenkina obitelj i prijatelji, štovatelji njezine književnosti, novinarskog doprinosa te društvenog angažmana, među kojima su bile i istaknute javne osobe poput zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića, književnika Miljenka Jergovića, aktivistice za prava žena Sanje Sarnavke i političarki Anke Mrak Taritaš i Rade Borić.
U trenucima prije nego što su o svojim susretima s Drakulić govorili neki od njezinih bliskih suradnika, dok se punila Mala dvorana Vatroslava Lisinskog, pred nazočnima su se izmjenjivali ovjekovječeni prizori iz privatnog i javnog života cijenjene književnice, novinarke te esejistice, dok je u pozadini svirala glazba američkog glazbenika Elliota Goldenthala, skladatelja glazbe za film "Frida", inspiriran životom meksičke slikarice o čijoj je boli Drakulić pisala u djelu "Frida ili o boli".
O "vječnoj borkinji za prava slabih i obespravljenih" prvi je govorio njezin urednik Seid Serdarević, koji je Drakulić upoznao još davnih osamdesetih, preko novinskih članaka.
Ozbiljnu profesionalnu suradnju započeli su pak 2014. godine zahvaljujući njezinoj knjizi "Dora i Minotaur", a dio zajedničke povijesti čine i njihova intenzivna druženja i putovanja, rekao je Serdarević, otkrivši koliko se Drakulić veselila objavi svog posljednjeg naslova - "Zašto nisam naučila kuhati", koji ovih dana izlazi iz tiska.
U planu je imala i nove knjige o Istri i Sovinjaku te Parizu, dodao je glavni urednik izdavačke kuće Fraktura.
Dijeleći sjećanja na Drakulić, Serdarević je prokomentirao njezinu spremnost da dio svoje intime utka u svoje knjige, u kojima su se pronalazili brojni čitateljice i čitatelji.
Ništa nije skrivala, rekao je, osvrnuvši se zatim i na njezin feministički doprinos društvu. Ženska prava nisu poklonjena nego izborena, prisjetio se njezinih riječi.
Na njezino feminističko nasljeđe referirala se potom i književnica, novinarka i feministkinja Barbara Matejčić, koja je Drakulić počela čitati u srednjoj školi.
"Samo guraj dalje i ne daj se", govorila bi joj Drakulić, dok bi ona odgovarala:
"Mogu gurati naprijed jer ste Vi krčili šikaru".
Drakulić je utjecala na to da žene svoje živote shvate ozbiljno. Ono što se događa ženama za nju nije bilo rubna tema, kazala je Matejčić, ističući kako je Drakulić do posljednjeg dana ostala u novinarstvu, promatrajući i dalje svijet i postavljajući neugodna pitanja.
Urednik subotnjeg Magazina Jutarnjeg lista Ivica Buljan pripovijedao je pak o svojoj, više od deset godina dugoj, profesionalnoj suradnji s Drakulić. Iz intenzivne komunikacije, kakvu su godinama održavali, čovjek nauči ponešto o osobi s kojom komunicira, tvrdi Buljan. Shvati što joj je važno.
Neke tekstove morala je napisati, rekao je Buljan, dodajući da Drakulić nije bila toliko naivna da bi mislila da bi njezine rečenice mogle promijeniti svijet, nego je osjećala dužnost da piše. Dužnost prema sebi i ljudima do kojih joj je bilo stalo. Pisala je jer je morala nešto reći. Jer joj je to bilo važno reći. Bez obzira na posljedice.
O svom bliskom odnosu s Drakulić pričala je i Marija Ott Franolić, koja se prisjetila razgovora o knjigama koje su čitale te onima koje je tek trebalo napisati, ali i smijeha te zajedničkog druženja u kuhinji...
Ispričala je kako se Drakulić veselila svakoj ideji koja bi se mogla pretvoriti u knjigu, no i kako se uvijek pitala: "Tko će to čitati?"
Jer više nitko ne čita, a i teme koje je ona birala bile su jako vesele teme, šalila se Drakulić.
No ipak je pisala. I poticala Franolić da piše. "Nobelovu nagradu za ovo nećeš dobiti, sjedni i piši", motivirala bi je.
Imala je, kaže Franolić, sposobnost da iz običnih, životnih situacija napiše društveno-kritički tekst, a kolumne i eseji nastajali su joj brzo i s lakoćom. I dok su za mnoge bili nepoželjni, nju to nikad nije odvratilo od pisanja. Osim toga, medalja je imala i drugu stranu.
Osim negativnih komentara dobivala bi i silna pisma čitatelja, a pogotovo čitateljica. I to joj je puno značilo. Najdirljivija korespondencija stizala je iz Irana, ispričala je Franolić te svoj govor zaključila čitanjem jednog od spomenutih pisama.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....