Što kad bismo mogli prihvatiti naš život onakvim kakav je?: ‘Utjehu su pronašli deseci milijuna ljudi‘

Korisnici društvenih mreža vidjeli su neobična videa u kojima je glavni lik jedan kostur. I pritom uopće nije jeziv - nježan je i mudar. S nama dijeli misli o nekim životnim izazovima i zapravo se ponaša kao svojevrsni guru. Sad je konačno taj kostur ukoričen i našao se u knjizi ‘Koliko sam sretan‘ Christiana Watsona. S engleskog ju je prevela Lada Furlan Zaborac, a objavio ju je Stilus. Na stranicama se nalaze brojne ilustracije, a autor se obraća svojim čitateljima.

U uvodu nam tako objašnjava da je gospodina Skellyja, kako naziva kostura koji je junak ove knjige, počeo crtati za svoju djecu, kako bi s njima komunicirao o nekim temama vezanim uz život, smrt i ljubav. Nešto kasnije je svoje crteže podijelio na internetu i tako je njegov kosturko postao slavan. Deseci milijuna ljudi pronašli su, kaže, utjehu u njegovim crtežima.

- Umjetnici teže izražavanju onoga što osjećaju, a kada nešto kod ljudi naiđe na razumijevanje, mi to osluškujemo. Nisam ni sanjao koliko će mi gospodin Skelly postati važan. I tako, prihvatio sam se smiješna, naizgled nemogućeg zadatka uspostavljanja novog identiteta smrti kao nečega što nije strašno, nečega što ne treba uzdizati niti za tim tragati, nego ga prihvatiti i prigrliti - pojasnio je i dodao kako naslovno pitanje romana potiče na razmišljanje i navodi ga da nabroji sva sitna čuda u danu koja se događaju i oblikuju mu život.

Stilus

I zato svog kostura šalje posvuda. Stoji on na balkonu, leži u krevetu i kauču, uživa na livadi i u šumi... S čitateljem komunicira kroz pitanja i izjavne rečenice koje čovjeka nagone na razmišljanje. Većina je kratka, svode se na jednu izjavu ili pitanje, no ima ih i dužih. Meni je najdraža ona da se nada da je umiranje kao kad vas netko podigne sa stražnjeg sjedala, usnule.

No, ne bavi se autor samo smrću, dapače, više se bavi životom.

- Što kad bismo mogli prihvatiti sami sebe onakvima kakvi jesmo i prihvatiti život onakvim kakav je? Koji sam ja sretnik što se događaji nisu odvili onako kako sam očekivao? O, koji sam ja sretnik što mi je ono što sam izgubio omogućilo pronaći moju pravu osobnost? Naučite pustiti. Sve će biti u redu - piše autor.

I zaista, njegov kostur zapravo umiruje. Pojašnjava nam da se ne valja uzrujavati, da ne trebamo žaliti za prošlošću, da puno toga ovisi o trudu koji ulažemo... ‘Ima teških dana‘ jedna je od misli uz crtež kostura kako odmara ispred kuće, zavaljen u stolicu. I da, to je jednostavna istina: ima teških dana. Prihvatimo ih, progutamo i idemo dalje. Ne možemo se boriti protiv toga. Ili, recimo, rečenica ‘Budite nježni prema sebi, svi idemo istom kraju‘ zaista sjajno sažima mnogo toga.

Naslovnica

Stilus

Na kraju nas, u zadnjem pisanom ‘poglavlju‘, autor podsjeća da je naše vrijeme ograničeno, ali da to nije razlog zbog kojeg trebamo biti nesretni. Moramo prihvatiti činjenicu da smo prolazni i onda nastojati biti sretni - iskoristiti vrijeme koje imamo, ispuniti ga raznim ljudima i aktivnostima...

- Vrijeme nam je ograničeno, ali misli nisu. Sposobni smo toliko mnogo učiniti, osjećati i izraziti - u tome je golema moć. Iskoristite svaki budni trenutak za dobrobit drugih, kao i sebe. Osvijestite od čega vam je život sazdan, te male trenutke zahvalnosti zbog kojih shvaćamo koliko smo sretni - piše na kraju.

I dok se knjiga otvara pitanjem ‘Koliko sam sretan što nije sve uspjelo?‘ (a svi imamo vraški dobar odgovor na to pitanje i zapravo smo svi zahvalni za mali milijun stvari koje su propale ili se nisu realizirale), a završava rečenicom ‘Koliko smo sretni što smo dogurali ovako daleko‘. Zaista, jesmo. Koliko god vremena imali, jasno je da bismo uvijek htjeli više. No, možda smrt nije nešto čega se trebamo bojati. Na kraju krajeva, izbora nemamo, zar ne? Bojali se ili ne, nećemo živjeti vječno. I zato je zgodno povremeno dobiti podsjetnik koliko smo sretni, koliko loše stvari često znaju ispasti dobre i kako ćemo možda nekada u budućnosti biti sretni što nešto nismo dobili. Jasno, postoje stvari koje su užasne i bolne, koje ništa ne može promijeniti, no moramo ih prihvatiti kao dio života.