‘Janu borba za dijete ubija psihički i fizički, u klinici za neplodnost provodi sumorna jutra‘

Koliko nas daleko može odvesti naša čežnja? Jesmo li spremni na putu do ostvarenja neke duboke želje našeg srca napraviti sve što možemo? Pitanje je to kojim se u knjizi ‘Očekivanja‘ bavi slovenska književnica Anja Mugerli. Roman za kojeg je dobila Nagradu Kresnik 2024. godine na naš je jezik prevela Anita Peti-Stantić, a objavila ju je naklada Ljevak.

U svom drugom romanu autorica se bavi parom koji želi dijete. Jana i Primož su već dugo zajedno, imaju svoj stan s jednom praznom sobom i odluče da su okolnosti idealne za to. No, ono što je trebao biti radostan trenutak, kod njih se pretvara u nešto mučno. Započinje borba s neplodnošću, koja iz Jane gotovo pa iscijedi život. Umjesto da ih zbliži, borba koju vode pomalo udaljava nju i Primoža. Čitajući je, prolazeći s njom sumorne posjete klinici za neplodnost, ‘slušajući‘ razgovore s ljudima i promatrajući njezina prijateljstva, onaj koji okreće stranice se u nekom trenutku umori. Na neki način čitatelj odustaje prije od Jane i pomisli da možda postoji drugo rješenje. No, naša je junakinja od početka vrlo odlučna - ne želi usvojiti, želi svoje biološko dijete.

Naslovnica knjige

Ljevak

I dok se s njom budimo u sumorna jutra, razvijamo neobičnu opsesiju slikom na zidu u klinici za neplodnost i osjećamo razočaranje nakon svakog postupka, upitamo se zašto ne odustane. Borba za dijete ju ubija psihički i fizički. No, dovoljno je da se sami prisjetimo svojih životnih čežnji. I dok mi je ispočetka ta Janina očajnička glad bila nejasna, prisjetila sam se svoje zadnje čežnje. Toliko sam željela doći do cilja da mi ništa nije bilo teško. Da sam se trebala popeti na Empire State Building, a bojim se visine, popela bih se, ako bi to značilo da ću dobiti ono za čim mi srce čezne. U tom času sam mogla razumjeti Janu - njezina potreba za djetetom je toliko očajnička da će se suočiti sa svakom mukom koja dolazi. S liječnicima koji je ne gledaju kao osobu, nego kao jajnike i maternicu, s razočaranjima, boli, operacijama... I kao da sve to nije dovoljno, tu su i sve majke oko nje. One koje guraju kolica, koje šeću s djecom, koje imaju ono što Jana nema. I sve je to dodatno ubija, psihički, jer se čini da svi oko nje imaju ono što ona želi.

Nadu joj daju iskustva drugih žena. Neke su dobile djecu nakon niza pokušaja. Druge imaju savjete što jesti, piti, pa čak i što činiti. Recimo, namazati se blatom dok dolazi kiša. Zvuči suludo? Naravno, ali um osobe koja očajnički nešto želi drugačije funkcionira. Čak i stvari koje sama odbacuje kao besmislene, napravit će, jer su možda jednom nekome pomogle.

‘Očekivanja‘ su zapravo priča o čežnji. Istina, ovdje se radi o ženi koja želi dijete, ali emocija je to koju mogu razumjeti i muškarci i žene koje, recimo, tu ovu konkretnu čežnju nikad nisu osjetile. Iskonska potreba za nečim je osjećaj koji svatko od nas razumije. Možda smo željeli različite stvari u životu, ali svi smo u nekom trenutku bili Jana. Plesali smo između sreće i očaja, mentalno smo bili loše, pa bolje, odnosi su nam se raspadali i krpali... I svi smo barem jednom u životu u teškim trenucima malo zavrludali. U Janinom slučaju, to ima veze sa slikama - jedno je ulje na platnu gotovo pa opsjeda, a jedan joj slikar nakratko omogući bijeg od svakodnevnice. No, zapravo, bijega od same sebe nema. Što god da uzeli, gdje god i s kim pobjegli, naša iskonska glad uvijek ostaje s nama. Ponekad je ne možemo zadovoljiti, ali uvijek trebamo pokušati. Čak i kada je teško - kada su velike šanse da nećemo dobiti ono za čim čeznemo, kada u postupku kao da nakratko gubimo sebe, kada nam se čini da smo svedeni na vreću u kojoj se sudaraju osamljenost, jer nas malotko zaista razumije, praznina i krivnja. Janu izjeda krivnja jer nije uspjela u onome što se smatra da je uloga žene. U drugim bitkama izjedat će nas druge stvari. No, imamo samo jedan život i uvijek moramo probati. Nekad nećemo dobiti ono za čim srce čezne, ali ćemo znati da smo probali. Samo je pritom važno da nikad ne izgubimo sebe: da uvijek znamo tko smo i gdje idemo. Bez obzira na bol i razočaranje.