Semezdin Mehmedinović: U potrazi za gradom koji će napokon biti moj

ZAGREB - S prozom Semezdina Mehmedinovića , pjesnika, esejista i novinara koji već petnaestak godina živi u SAD-u, upoznala sam se davne 1995, kada je Durieux objavio njegovu knjigu “Sarajevo blues”.

Fragmentarna knjiga, koja se čitala kao pretisak bilježnice u koju je autor za vrijeme ratnih strahota upisivao kratke priče, bilješke i pjesme, bila je jedna od najlucidnijih i najmanje pretencioznih knjiga koje su nastale u sarajevskom paklu.

Talent da u kratkoj formi uobliči atmosferu i predoči oštre skice komentara, emocija i slika iz “postmoderne apokalipse”, sav taj blues, bez namjere da ustoliči baš sebe kao velikog sveznajućeg pripovjedača i kroničara, bile su glavne komparativne prednosti te iznimne knjige.

Sličan osjećaj ponavlja se danas pri čitanju “Ruskog kompjutera”, knjige koja je nastala “slučajno”, pronalaskom tehnoloških mogućnosti da se tekstovi snimljeni na floppy disketama presnime u danas “čitljivu” formu. Na tim su starim disketama bile zapisane skice “nenamjernog dnevnika selidbe” na relaciji Sarajevo-Prag-Zagreb-Phoenix-New York-Phoenix-Washington.

Nakon što ih je autor ponovo pročitao, prepoznao sebe kao stranca u vlastitom životu onako kako se prepoznajemo na starim fotografijama, odlučio ih je objaviti, kako kaže, “za jednog čitaoca”, sebe. “Ruski kompjuter”, ipak, daleko nadmašuje tu autorovu skromnu nakanu, jer je ponovo riječ o odličnoj knjizi, svojevrsnom nastavku “Sarajevo bluesa”, ispisanom istom metodom i sa sličnim učinkom na čitatelje.

Bez puno objašnjavalačkih gesti, koje su ionako upisane kao nevidljivi, ali razumljivi podtekst ove knjige, Mehmedinović ispisuje fragmente odlaska iz Sarajeva, od trenutka kad opsada grada traje već tri godine i kada se u njemu počinje osjećati kao stranac, do trenutka kad za njega i njegovu obitelj selidba postaje “jedinim ritualom” svakodnevice.

Pišući stilom koji odgovara “privatnim” dnevničkim skicama u kojima nije potrebno objašnjavati kontekst, a prijatelje je, čak i kad se radi o poznatim osobama iz književnog i inog života, moguće nazivati jednostavno osobnim imenima ili nadimcima, Mehmedinović od samog početka “kupuje” čitatelja koji će s njime dijeliti emocije, proširivati sažete opise i uživati u poetskom jeziku kojem čitav taj nenamatljivi ali prisutni kontekst nimalo nije naudio.

“Ruski kompjuter” nastaje u vrijeme kada su već “sahranili Karima” (Zaimovića, tragično preminulog mladog sarajevskog književnika) i kada je odluka o odlasku donesena jer je “umor od rata” postao prevelik.

Sažeti zapisi o usputnim stanicama do konačnog američkog boravišta prepuni su kondenziranih skica o gradovima i ljudima koje susretao, sumnjama i previranjima koje je osjećao i svojevrsnog analiziranja samoga sebe na tome putu u neizvjesnom smjeru.

Zagrebačka postaja donosi zanimljive opservacije o kratkotrajnom boravku u kojima se pojavljuju i poznati likovi poput N. Popovića, M. Jergovića, S. Goldsteina, R. Marinkovića, D. Dragojevića, E. Popovića i dr. Skeptičan prema vlastitom pisanju, a još više onome što bi se nazvalo karijerom, čak i spreman da se “odvikne od pisanja”, Mehmedinović u ovoj prozi dojmljivo ispisuje fragmente vlastitih previranja i emocija u trenutku odlaska, ali i one koji sažeto ali istovremeno vrlo rječito detektiraju bilo sredina u kojima se kreće i u kojima treba funkcionirati.

Bez nakane da napiše dnevnik egzila, on zapravo sjajno uobličava povremenu dezorijentiranost i sučeljava dva kontinenta u potrazi za gradom koji će prepoznati kao svoj.

“Moj problem nije to što sam otišao, već što teško podnosim svijet u koji sam došao”, točka je oko koje se vrte ovi fragmenti u knjizi koja će vas uvući u taj mikrosvijet, čak i ako spadate u one koji prezrivo odmahuju rukom kad čuju da je to još jedna knjiga o ratu.

“Ruski kompjuter” svakako nije još jedna knjiga, a rat je samo kulisa na kojoj nastaje tekst o sudbini intelektualca u egzilu i uobličavanju samoga sebe u vremenima sklonim rušenjima svih vrsta. Hvala onome tko je spasio stare floppy diskete!