Preminuo je najslavniji albanski književnik Ismail Kadare (1936.), čija su djela prevedena na razne jezike. Vijest o smrti ovoga važnoga pisca potvrdio je njegov urednik Bujar Hudhri pri tiranskoj izdavačkoj kući Onufri.
Pisao je romane i pjesme, a njegova su djela istraživala povijest i kulturu njegove zemlje. Kako piše The Guardian, Kadare je pisao i za vladavine albanskog komunističkog vođe Envera Hoxha. 1990. godine, samo nekoliko mjeseci prije pada albanske komunističke vlasti, pobjegao je u Pariz, no u svojim se djelima konstantno referirao na svoj kraj.
Objavio je zbirke poezije "Industrijski san" (Ëndra industriale, 1960.), "Bilješke o mojem naraštaju" (Shënime për brezin tim, 1961.), "Moje stoljeće" (Shekulli im, 1961), "Na što misle ove planine" (Përse mendohen këto male, 1964.) i "Vrijeme" (Koha, 1976.). Mnogi su ga upoznali zahvaljujući njegovu romanu "General mrtve vojske" (Gjenerali i ushtrisë së vdekur, 1963.), u kojem opisuje dolazak poraženoga talijanskoga generala u Albaniju kako bi skupljao kosti svojih, za Drugog svjetskog rata, izginulih vojnika.
U romanu "Tvrđava" (Kështjella, 1970.) opisuje protutursku borbu Albanaca u XV. st. pod Skenderbegovim vodstvom, dok u romanu "Glavni grad u studenom" (Nëntori i një kryeqytet, 1975.) piše o oslobođenju Tirane i uspostavljanju narodne vlasti. Tema romana "Velika zima" (Dimri i madh, 1973.) raskid je sa Sovjetskim Savezom, dok je prekid odnosa s Kinom tematiziran u "Sumraku stepskih bogova" (Murgu i perëndive të stepës, 1981.). "Od prosinca do prosinca" (Nga një dhjetor në tjetrin, 1991.) bavi se palim komunističkim režimom.
Rođen u gradu Gjirokastër nedaleko od grčke granice, Kadare je odrastao u ulici u kojoj je prethodno živio i Hoxha. Svoju prvu zbirku poezije objavio je prije no što je zakoračio u odraslu dob - sa sedamnaest godina. Kadare je studirao književnost na Sveučilištu u Tirani a, zahvaljujući stipendiji, studij je nastavio i na Institutu "Maksim Gork"‘ u Moskvi. Vrativši se 1960. godine u Albaniju, zaposlio se kao novinar, a zatim posvetio pisanju. Zabrana ga je sustigla već početkom šezdesetih, nakon što je ulomak iz njegovog romana objavljen u jednome časopisu.
"Dobro je što se to dogodilo. Ranih šezdesetih je život u Albaniji bio ugodan i dobro organiziran. Pisac ne bi niti znao da ne ne bi trebao pisati o falsificiranju prošlosti", komentirao je 2005. godine za The Guardian pisac koji je zabranu iskusio i kasnije, primjerice, 1975. godine zbog jedne političke pjesme te 1981. godine zbog "Palače snova" (Pallati i ëndrrave), romana o mladiću koji otkriva opasne tajne vladinog ureda koji proučava snove.
Njegov poznati roman "General mrtve vojske" albanski su kritičari, piše The Guardian, napali jer je bio miljama daleko od "socijalističkog realizma kakvog je zahtjevao režim Envera Hoxhe", no kada je 1970. godine objavljen u Francuskoj, izazvao je senzaciju. Francuski dnevni list Le Monde opisao ga je kao "začuđujuć i prepun šarma".
Hoxha je 1985. godine preminuo, a vlast je dobila novo lice - ono Ramiza Alija, no Kadare je do listopada 1990. godine zaključio da "u Albaniji ne postoji mogućnost legalne opozicije". Donio je i sud da će njegovo dezerterstvo, više od ikojeg poteza kojeg bi mogao povući u Albaniji, pridonijeti demokratizaciji njegove zemlje.
Zadnja kap koja je prelila čašu i nagnala ga da zatraži politički azil u Francuskoj bile su, otkrio je New York Timesu, direktne te indirektne prijetnje tajne albanske policije Sigurimi, "koja je htjela poravnati račune".
Francuska je književniku iskazala veliku čast (Legijom časti; fra. Légion d’Honneur), a njegov rad donio mu je i književne nagrade (Man Booker International prize).
Ipak, kritika ga nije unisono podržala. Rumunjska spisateljica Renata Dumitrascu, primjerice, inzistira da "Kadare nije Solženjicin niti je to ikada bio", a albanskog je pisca opisala kao "lukava kameloeona koji je vješto tu i tamo glumio buntovnika kako bi izazvao oduševljenje naivnih zapadnjaka koji su tražili disidentske glasove s Istoka. No, jasno je kakva je on vrsta životinje bio i s kojim je čoporom trčao; njegov rezime vrišti od karijerizma i konformizma".
"Nikada nisam tvrdio da sam ‘disident‘ u pravom smislu te riječi", rekao je pak za Jerusalem Post Kadare te nastavio:
"Otvoreno suprostavljanje Hoxhinom režimu, kao i otvoreno suprotstavljanje Staljinu tijekom njegove vladavine u Rusiji, bilo je jednostavno nemoguće. Disidentstvo je pozicija koju nitko nije mogao zauzeti, čak ni na nekoliko dana, a da se nije suočio sa streljačkim vodom. S druge strane, moje su knjige očiti oblik otpora režimu".