ZAGREB - Britanski pisac Alan Bennett lijepo se snašao, kad je u svom proslavljenom dramskom tekstu “Kafka’s Dick” (1986.) srž životne tragedije židovsko-njemačko-praškog pisca objasnio turobnom tajnom niske genitalne obdarenosti, kojom ga je otac pred zgranutim životopiscima mogao ucjenjivati još i iz mračna groba.
Mi Hrvati, kojima umišljena uljuđenost podjednako brani i samu pomisao na prostakluk ili humor, preveli bismo naslov tog djelca, ukoliko bismo ga zgađeni uopće prevodili, kao “Kafkin k…”, ili malo slobodnije “Kafkin K.”.
I eto nas već u žarištu problema: Kako, naime, prevoditi bilo što vezano uz Kafku, a da poput K.-a ne odemo u k… ili kakvu drugu zloguku aliteraciju (nota bene: u piščevu prezimenu suglasnik k pojavljuje se čak dvaput!). A kako tek prevoditi samog božjeg njega (Kafku, op. a.)?
Ako nam je Franz Kafka, čije djelo ne može a da nas ne fascinira, premda fascinaciju često i ne umjeli izraziti bez pomoći tehničkih termina kužiš, ono, jebote, ne znam ili naprosto uh, ostavio u nasljedstvo ijednu riječ, a da je sam nikad nije upotrijebio, nekmoli poznavao, to je svakako pridjev “kafkaeskno”, gdjekad i “kafkijanski”, koji u ustima po izgovaranju znade ostaviti trpak okus zagonetne, sablasne ugroze jednog po sebi besmislenog svijeta, kojem je Kafka, čije nas oči u enciklopedijama i leksikonima tako neurotično probadaju s Jacobijeve fotografije, svakako najvjerniji stanovnik, dok se, kako to rado zamišljamo, na dlakavim nožicama napola insekta, napola seoskog liječnika, a donekle i zdvojna činovnika, vrzma po podnožjima mrkih dvoraca, kažnjeničkim kolonijama ili derutnim sudskim potkrovljima.
Izopačeni svijet
No, koliko je Kafka uistinu bio “kafkaeskan”? I ima li smisla da se zaključci o ustroju izopačena svijeta njegovih tmastih, nerijetko nedokučivih fantazmagorija izvlače iz dostupnih biografskih epizoda, kao što to smušeno čine šmokljani na internetu, odnosno, kamuflirano celofanom znanosti, neki životopisci, kojima je bolje i ne pamtiti imena?
Priznajem da mi se Kafka, dok sam se uhvatio prevođenja njegova pozamašnog, nikad dovršenog posljednjeg romana “Dvorac” - a prevođenje, ma što o njemu mislili, ipak iziskuje malo dublje, smirenije čitanje - na mahove znao i zamjeriti, te da se naočigled silne amoralnosti u međusobnom općenju seljana podno opaka dvorca, njihove snishodljive pobožnosti spram njegovih totalno nesposobnih činovnika i K.-ova možda proračunatog, možda dvoličnog uzimanja svih tih svinjarija zdravo za gotovo, nisam ni ustručavao postaviti pitanje: Dobro, kakav je to kreten?
Čemu obrat
Iščupamo li ovlaš iz biografija podatak da je Kafka za vrijeme pisanja “Dvorca” grcao u seksualnim nevoljama, kao što se i na smišljanje “Preobražaja” bacio išiban mazohističkim maštarijama, zaključit ćemo isto tako ovlaš da pred sobom imamo knjige tipičnog muškarca 20. stoljeća, libida sazdanog od kriza, razdora i neuroza do mjere u kojoj će Bennett sa svojom scenskom humoreskom biti posve u pravu. No, je li tome zaista tako?
Jer Kafka, da se odmah razumijemo, nije nikakav kreten, a koliki mu je, to nas se zaista ne bi smjelo ticati. Kafka je cool, zaklet će se mnogi mlađahni štovatelj njegova štiva, a oni malčice stariji možda će mu tek dobrohotno klicati: Kafka, legendo! A legende su, kaže Kafka u svom tekstuljku “Prometej”, tu da objasne neobjašnjivo. Pa je li Kafka kao legendarni tumač vlastitih fabula onda kafkaeskan? Jest, dagajebeš.
Čemu ovaj obrat? Netko, čini mi se Hermann Hesse, napisao je negdje da nas kod drugih smeta samo ono što nosimo u sebi, dok smo prema svemu ostalom ravnodušni. Okej.
Ako nas, dakle, konzumiranje Kafke, u ovom slučaju “Dvorca”, živcira - jer tko, primjerice, ne bi mirne savjesti, pa i s užitkom izdevetao K.-ove trapave pomagače, kakvi nam se u životu zapravo neprestance događaju? - čitanje je urodilo plodom, jer smo, čini se, otkrili nešto u sebi. Drugo je pitanje bismo li se time nužno trebali ponositi.
Ali kafkaesknost Franza Kafke time još ni izdaleka nije zadana, jer prasac, čitam u nekoj biografiji, voli da se za zaručnicom u dalekom Berlinu “bičuje pismima”. I kaj sad? Ako je zgodimično vitlanje tom bolnom alatkom u tekstu “Dvorca” samo odraz piščeva poštanskog sajberseksa, onda sve u K. Ali K., koji je “došao da ostane”, želi u selu biti neki k…, pa pristaje na svakakve igrarije, koliko da se svidi infantilnoj nomenklaturi dvorca, toliko da je izazove, ismije, perfidno raskrinka pred seljanima. A to je, ma kako joj noge bile klimave, kako tada, tako i danas, jer kapitalistička otimačina mahnita podjednako, ipak formula opstanka na radnom mjestu.
Duhovne začkoljice
A što je s kabalom? Čovjek se jadan sve vrijeme svog postojanja uspinje kvrgavim stablom života prema nedodirljivom, možda svemoćnom, ali i okrutnom bogu, kao K. rastezljivom, negostoljubivom brdskom cestom prema dvorcu. U tome ga, uz razne druge duhovne začkoljice, priječe pravda (“Proces”) i milost (“Dvorac”), koje mu zajedljivo izmiču čim pomisli da ih se uhvatio. A bog, koji drijema na vrhu strmine, onaj je ledeni, iracionalni glas koji od Abrahama traži da zarad slijepe legalnosti i lojalnosti žrtvuje rođena sina.
Čitam kod Broda da je sirotog Kafku posebno zgrozila upravo ta slika, pa je žrtvu, tu smisleno-besmislenu ljudsku nadopunu apsolutnom duhu, kako je vidi Georges Bataille, utkao među najnormalnije obrasce ponašanja u selu, koje za K.-a sve više postaje svijetom, kao što je za nas prestravljene čitatelje svijet odavna postao istom tom selendrom.
S takvim spoznajama, međutim, ne osjećamo se više intelektualno kafkaeskno, nego narodski usrano. Tako mirne savjesti mogu reći da me čitanje - a prevođenje je ipak samo malo dublje čitanje - Kafkina “Dvorca” nije osobito zgrozilo, kamoli obeshrabrilo, jer u općoj grozoti hrabrosti i nema mjesta. Srećom, pa živimo u zemlji gdje svako jutro netko okleveće nekog inače časnog dužnosnika ili poduzetnika, a dvorci državnog rezona nisu ni sazidani da bi nam ukazali pravdu ili milost.
Mjesta za parodije
Također srećom, Kafka se nikad nije latio pisanja o kriminalu, kakav bi nam svakodnevicu u najotrcanijem smislu trebao činiti kafkaesknom.
U tom smislu ne mogu, a da se vedra duha ne prisjetim jedne priče Umberta Eca, u kojoj bezimeni prihvatni recenzent u fiktivnoj izdavačkoj kući odbija rukopis “Procesa”, objašnjavajući mladom autoru da krimić ne trpi neodređene aluzije i izostavljanje imena. No, ima li u Kafkinu, a i u našem svijetu još uvijek mjesta takvim parodijama? Razumije se da nema, jer u izmrcvaren inicijal K. danas ipak stanu sva slova u svim zamislivim kombinacijama. Kafkaesque? Pa naravno!
Zamak nas ne plaši toliko koliko strašni dvorac
Teško se mirim s činjenicom da bi Kafka pod stare dane pisao tek negativni self-help za preživljavanje kapitalističkog žrvnja, kao što mi to sugerira Michael Haneke, to više što mi natuknica Maxa Broda da je prikrivena nakana Židova Kafke bila da napiše kabalistički roman o milosti umače pripovijest, a gdjekad i mentalno ravnovjesje, u bitno tmurnije nijanse.
Ipak guram u plejer Hanekeovu ekranizaciju “Dvorca” (1997.) i kažnjavam se beznadnošću zimskih kadrova, promrzlom, krutom i cijepljenom od emocija poput kristalno praznog, činovnički egzaktnog, a k tome još i njemačkog jezika Kafkina pripovijedanja. I sad daj ti to prevedi!
Gnušam se, dakako, i same pomisli, ali neki pervertit u primozgu ne može, a da mi ne sugerira da bi nakazna hadezeovska hrvaština s početka devedesetih (danas mahom književni jezik) tu moguće dala sasvim zgodan jezični okvir. A moguće i ne bi, jer hrvatsko društvo u svom jezičnom grču nije više čak ni kafkaeskno, nije K., nego je u k...
Kafkinim jezikom, čini mi se sad, odzvanja leden diskurs diktature, one šlampave, kakvoj je svjedočio u Kakaniji, i one ubilačke, koju srećom neće doživjeti.
Sasvim usput, tu je i odgovor na neprestano zapitkivanje zašto, zapravo, dvorac, a ne zamak? Zamak je sumorna građevinska utvara iz gotskog romana i plaši nas drukčije nego dvorac (preciznije: dvor), koji sukladno najboljim pripovjedačkim namjerama u Kafke neprestance izranja iz magle kao neugodna metonimija anonimizirane vlasti, čudovišno hlade poput države iz Nietzscheove krilatice. Jer kako reći da nam zamak svojom obiješću ne da živjeti? Dvoru to bez daljnjeg polazi za rukom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....