Bogataš je preminuo usred proslave svojeg rođendana. Supruga Olivia i četvero djece za njim ne tuguju, zanima ih samo novac...

Krimići obično baš i nisu duhoviti. Potkrade se nekad autoru poneka duhovita opaska, ali uglavnom se smijeh i kakvo mrtvo tijelo na stranicama knjige baš i ne nalaze zajedno. Ipak, iznimka od tog pravila je druga knjiga autorice Belle Mackie koja je prevedena na naš jezik u izdanju Stilusa (urednica je Adriana Piteša). Radi se o romanu "Kakav način umiranja", koji sjajno spaja tradiciju krimića koja odaje počast Agathi Christie, moderno vrijeme (i načine komuniciranja) te smisao za humor.

Autorici ovo nije prvi takav spoj. Na našem smo jeziku mogli pročitati roman "Kako ubiti vlastitu obitelj", koji je beskrajno duhovito izdanje, a jednak je stil stil pisanja jasno vidljiv i u novom naslovu. Priča počinje smrću uglednog financijskog stručnjaka Anthonyja Wisterna. On je uspješan poslovni čovjek, ubojito bogat, a preminuo je na neobičan način, i to na svečanoj, skupoj i otmjenoj proslavi svojeg rođendana. Već od prve stranice jasno je da je ova priča drugačija - u nju nas uvodi sam lik pokojnika. On je preminuo, a njegov duh nalazi se u svojevrsnom prihvatnom centru, u kojem mora ostati sve dok se ne sjeti kako je točno došlo do njegove smrti. On, naime, kao ni drugi koji preminu, ne pamti ono što se dogodilo posljednjih pola sata njegova života. Dok se pokušava sjetiti, može promatrati članove svoje obitelji i sve što oni rade.

A ta njegova obitelj, supruga Olivia i četvero djece, uopće ne tuguje za njim. Od prve je stranice jasno da ih zanima samo novac. Žena ga jest voljela na početku njihova braka, no njegove brojne afere tu su ljubav izbrisale. Roman se plete iz perspektive nje, preminulog Anthonyja te žene koja se naziva Istražiteljica i koja vodi svojevrstan blog posvećen otkrivanju istine o zločinima. Ona je jedini lik koji nije član obitelji i kojeg pratimo kako mu raste broj followera (od 197 na početku pa sve do 199.900 na samom kraju). Ipak, premda je njezina veza s obitelji tek površna (svojevremeno je radila u njihovu pubu, gdje je dobila otkaz zbog navodne krađe, a zapravo seksualnog napastovanja vlasnika Wisterna), na kraju se nađe optužena za ubojstvo. Doduše, ne ono glavnog lika, nego ubojstvo koje se događa pri kraju knjige.

Stilus knjiga

Likovi koje upoznajemo su svi odreda odbojni na svoj način i ni za koga se čitatelj ne veže. Anthony je moralna ništarija, njegova žena je hladna i proračunata osoba koja ne voli ni vlastitu djecu, a oni su pak za roditelje zainteresirani samo zbog novca. Tu je i Istražiteljica, koja je opsjednuta istragom koju sama provodi, a za koju nema ni kvalifikacije ni dovoljno informacija. Jasno, njezina je upornost ipak nekamo odvede, ali se na kraju ispostavi da je, reklo bi se kod nas, "promašila ceo fudbal" svojim uvjerenjem o tome tko je ubojica.

Knjiga je na neobičan način spojila kritiku starih britanskih obitelji koje imaju sjaj, ali ne i novac (Olivia), moralnih nakaza koje su samo gladne još novca i moći (Anthony), pohlepe (njihova djeca), kao i moderne tehnologije (Istražiteljica cijelo vrijeme snima razgovore koje vodi, pa to objavljuje online). Tu je skriven i mali hommage Agathi Christie - priča se raspliće (premda je nama ubojica već poznat, ali je to definitivno rasplet koji je bio potreban) kad se preostala obitelj okupi. Kao u pričama kraljice krimića, tek kad su svi na jednom mjestu (u ovom slučaju i na ovom i onom svijetu), tek tada se stvari raspliću i doznaje se istina. Premda, ne cijela. Mackie je još neke dijelove ostavila za nekoliko stranica udaljen kraj romana.

Ono što je kod ove priče vraški zabavno, osim navedenog, jest činjenica da smrti kao da uopće nisu glavne tajne romana. Da, sve počinje od prvog tragičnog kraja jednog života, ali svaka stranica otkriva koliko je još tajni iza toga. Recimo to ovako: nitko nije nevin, samo su nečije prevare manje teške, a druge su krajnje kriminalne.