ZLATKO VITEZ 'Našim posvađanim političarima preporučam da čitaju Zagorku'

Žilava je tradicija Zagrebačkog histrionskog ljeta, na radost publike koja histrionski hodočasti na Opatovinu već 32 godine.

Ovoljetna premijera (8. srpnja) u produkciji Glumačke družine Histrion opet vraća ikonički pulp na Gornji grad. U adaptaciji i režiji Zlatka Viteza kreće “Kći Lotrščaka” Marije Jurić Zagorke. Osim toga, gazda Histriona, nakon dulje pauze, ima i glumački comeback.

Roman “Kći Lotrščaka” režirali ste i 1990. Što vam se u fokusu promijenilo u ovih 27 godina?

- Prije svega želim napomenuti da predstavom podsjećamo Zagrepčane i goste našega grada da je prošlo šezdeset godina od smrti Marije Jurić Zagorke. Kada sam devedesete radio predstavu, Zagreb, ali i cijela Hrvatska, bili su u euforiji prvih demokratskih izbora, buđenja nacionalnog ponosa. Danas radimo predstavu u sasvim drugim okolnostima, rekao bih - u stuporu. Da, imamo državu, članica smo NATO pakta, u Europskoj smo uniji, ali atmosfera u društvu nije bajna, prevladava nezadovoljstvo. Gotovo svaki dan svjedoci smo razjedinjenosti naroda, pa i otvorene mržnje među neistomišljenicima. A “Kći Lotrščaka” je priča o dobroti, vjernosti i ljubavi. Vila govori Manduši: “Traži duše zavađene braće. Traži ih u gradu, kulama, dvorcima… svuda. Kad ih nađeš, pomiri ih. Jer znaj: dok ih nisi našla i pomirila, nikad u tom rodu mira i sloge.” Eto, našim političarima preporučujem da čitaju Zagorku. I naravno, da kupe ulaznicu i dođu na histrionsku predstavu.

Kao i uvijek kod Zagorke, i ovdje ispod melodramskog i pučkog žanra vriju mučne teme: zanemarivanje i zlostavljanje djece, kastinska poniženja slabijih... Jeste li tom podtekstu posvetili pažnju?

- Nadam se da publika prepoznaje slojevitost Zagorkina teksta u obje histrionske interpretacije “Kćeri Lotrščaka”, sve važne poruke koje je napisala u romanu, a kasnije i u adaptaciji romana. U prvu izvedbu lijepo su se uklopili stihovi Drage Britvića i originalna glazba Arsena Dedića, a njihove uratke ostavio sam i u novoj predstavi. Oni su na određeni način poveznica između dva vremena, dvije naše predstave, ali i opomena da se sve anomalije društvenih odnosa do dana današnjeg nisu mnogo promijenile.

Zagorka posljednjih godina doživljava pravi revival, počelo je i snimanje televizijske serije po “Gričkoj vještici”... No, Histrioni su tom valu prethodili.

- Da, Histrioni su čak dva puta na Opatovini postavili “Gričku vješticu”. Zatim “Kći Lotrščaka”, “Viteza slavonske ravni”, “Jalnuševčane” te “Tajnu Krvavog mosta”, a te su predstave i reprizirane više godina. Posebno uvijek ističem, i to s ponosom, da smo 19. srpnja 1991. postavili i spomenik Zagorki u Tkalčićevoj ulici. Drago mi je da i drugi otkrivaju da je Zagorka značajna i velika spisateljica, ali i prosvjetitelj. Ne samo u svom vremenu, nego da su njezini romani i u današnjici rado čitani te izazivaju pozornost čitalačke publike gotovo svih naraštaja. Ono što me je oduvijek privlačilo, ali i vraćalo Zagorki, bilo je i njezino mukotrpno probijanje kroz životne nedaće. Boreći se za žensku i svoju afirmaciju, sukobljavala se ne samo sa zastarjelim shvaćanjima i teškim predrasudama, nego se i hrabro natjecala s muškim kolegama koji su osjećali konkurenciju i ugrozu svojih monopola. Prije kraja svog puta Zagorka se pita: “Što je moja krivnja?” Ako je, dakle, riječ o “krivnji”, onda je Zagorka kriva što je u svom životu svašta preturila, propatila i nikad se nije - vulgarno rečeno - prodala.

”Svi smo mi slabi na grad u kojem živimo”, piše Dubravka Vrgoč u popratnoj glosi uz program predstave. U smislu kritičkog propitivanja naše destruirane urbanosti, kako tu emotivnu slabost njegovati, da se ne otme u provincijalno bahaćenje?

- Matoš je ustvrdio da “gradovi bez svojih pjesnika i nisu gradovi.” Eto, naš Zagreb se stvarno ne može potužiti da ga kao svoju inspiraciju nisu “koristili” i oni najveći među njima. Prije svega tu mislim na Šenou, Matoša, Krležu i Zagorku. Svaki, naravno, na svoj način. Ali kad su bili i kritični prema pojavama i ljudima, činili su to s puno poštovanja i ljubavi. E sad, koliko je kod nekih bilo - kako to vi kažete - “provincijalnog bahaćenja”, teško je tu biti nenavijački nastrojen. Arsen je pjevao “Zagreb i ja se volimo tajno”, ja sam uvijek govorio “Zagreb i ja se volimo javno!” Matoš bi nas podučio: “Nije dobar Hrvat koji nije dobar Zagrepčanin, i nije dobar Zagrepčanin koji nije dobar Hrvat.” Znači, izbor je izuzetno širok. Zagrebačko histrionsko ljeto sam pokrenuo prije trideset i dvije godine, a mnogi su ga dočekali sa skepsom, kao “nećete ljeti imati publike”. Bili smo jedino kazališno događanje u gradu, a predstave su uglavnom bile krcate publikom. Danas Zagreb u ljetnim mjesecima ima mnogobrojna i raznovrsna kulturna zbivanja, a Histrioni se osjećaju kao rodonačelnici Zagrebačkog kulturnog ljeta.

Nakon duljeg vremena, ponovno ćete zaigrati na Opatovini.

- Da, igram malu ulogu suca Benčića. Igram zato što starih glumaca i nema previše, inače bih radije vrijeme provodio u kleti i vinogradu. Razlog mog rijetkog pojavljivanja na sceni i pred kamerama je prozaičan: sve uloge koje sam želio odigrati u kazalištu sam odigrao, a filmaši me rijetko zovu. Pa i sami ste rekli: kad me zovu, “onda razvalim”, a oni više vole prosječne glumce, ha, ha...