U jeku Histrionskog ljeta na Opatovini Zlatko Vitez darovao je Zagrepčanima još nešto: bistu Arsena Dedića. Lijep je to gest. Možda je Vitez i prvi koji se toga sjetio. Odmah nakon otvorenja, bista autora Miljenka Sekulića prenesena je u Histrionski dom, kazalište nazvano po glumačkoj družini Histrioni koje je osnovao i vodi Zlatko Vitez, glumac, redatelj, producent, Bandićev savjetnik za kulturu, Tuđmanov ministar kulture, krležijanski glumac, saborski zastupnik koji je Sabor nazvao “kokošinjcem”...
Dugo ste poznavali Arsena?
- Od 1973., kad ga je veliki naš meštar Kosta Spajić, koji je u Gavelli radio “Hölderlina”, angažirao da mu napravi glazbu na stihove Petera Weissa, i ne samo da je Arsen skladao glazbu, mislim prvi put za kazalište, nego je i svirao u tom malom orkestru kad je mogao, flautu.
I vi ste pjevali.
- Da, u “Skupu”, nekih pola godine kasnije, isto je režirao Spajić, pa je uz, normalno, Izeta Hajdarhodžića uzeo i nas mlade, mene, Minju Majurec, Slavka Brankova...
Arsen je imao osjećaj za kazalište.
- Nepogrešiv! U prvoj našoj predstavi nakon što smo osnovali “Histrione”, “Domagojadi”, glazba je imala veliku ulogu, a skladao ju je Arsen. Bio je naš kućni kompozitor, skladao je 32 originalne glazbe. Volio je raditi ne samo s Histrionima, nego s desecima drugih kazališta.
Ipak je jednom rekao da mu je rad s Histrionima bio mučan, težak...
- I da mu je često bilo dosadno! Ali kad sve zbroji, da je rad s nama bilo nešto najljepše što mu se dogodilo u životu! Pjevao je drugačije od svega što se u Jugoslaviji pjevalo, bio nam je svjetonazor, zvijezda vodilja prema ljepšem, boljem... Njegovom himnom glumcu otvoren je Histrionski dom, prije 10 godina. Mogao bih o njemu pričati danima.
Tko je bio veći histrion, on ili vi?
- Histrion je neki način mišljenja, razbarušenost...
Da, onako, ne drži vas mjesto.
- Vidim to kao osjećaj slobode da stvoriš jedan prostor kreativcima, piscima, s nama su bili Brešan, Senker, Škrabe, Mujičić, Fadil Hadžić, pa muzičari, glumci... i smatrali su se histrionima. To je bila počasna titula. Mi smo bili velika obitelj s više od 500 članova. Naše su predstave bile zabranjivane u socijalizmu...
Koje?
-... a nije nam puno bolje ni danas! Mi smo mogli, da tak kažem, puno bolje proći da sam ja bio malo pažljiviji, manje lajav.
Kome ste baš onako odrapili?
- Kome nisam?! Najviše me se pamti po “kokošinjcu”, a prošle su 23 godine... kad sam bio u politici mnogi su bili ljubomorni na mene, jer je predsjednik Tuđman pokazivao, što možda i nije trebao, veliku simpatiju prema meni.
Zašto ste mu bili simpatični?
- Poznavali smo se ne iz 1990., nego, kad se vratio Vlado Gotovac iz Stare Gradiške, iz logora, kako ju je zvao, jer takvi su bili uvjeti... dakle, 1976., pozvala me njegova tadašnja supruga Vlasta na večeru. Tamo sam upoznao Tuđmana i proljećare. Bio sam među 20 osnivača HDZ-a, ali brzo sam se maknuo. Govorio sam Tuđmanu da sam korisniji kad radim svoj posao, a on, “ali Zlatko, ja te trebam”. On je trebao ljude koji su mu bili privrženi. Sigurno je imao i pametnijih, ali... s “kokošinjcem” sam najviše uvrijedio HDZ-ovce, jer ih je bilo u Saboru najviše, 64 posto, a Tuđman je rekao: “Dobro im je i rekel!”. Predvodio sam akciju “1000 potpisa za kulturu”, kad je Nikica Valentić htio ukinuti subvencije za kulturu. Ali nakon toga je Tuđman rekao “Sad ćeš ti biti ministar kulture, pa se bori... Ali, jedno je pričati, a drugo...
Delati. Jasno. No, što je bilo?
- Nisam imao podršku ondje gdje sam mislio da ću imati. Meni su nudili i da preuzmem TV, da se zna, onda, nisam dao da se privatizira Jadran film, to je poslije mene napravio Biškupić. On kaže da je morao. Kak ja nisam morao? Ja nisam dao! Valentić mi je rekao, ti hoćeš Sovjet film. Fala bogu, rekao sam, ak je to u interesu hrvatske države. Pogledajte koliko je novca ulupano u HAVC, gdje se oni jako trude pokazati da su postigli neke velike filmske uspjehe, ma, nisu to nikakvi svjetski uspjesi...
Ma ne slažem se, hrvatski film većih nije imao. Samo jugoslavenski.
- Pa ja sam pokrenuo hrvatski film! I to kad mi je Gojko Šušak poklonio tenk! Pitao sam ga, koliko košta tenk, pet milijuna dolara, rekao je, a ja njemu - pa pokloni mi tenk da pokrenem hrvatski film... Rekao sam mu da je to i njegov interes, jer kultura i vojska uvijek su bile “na braniku”. To je sve bilo prije Bljeska i Oluje. I obnovili smo filmski festival u Puli. Velika stvar, tada. A sada, samo trpaj, daj što više... Ma, dobro, ali nek već snime dobre filmove.
Zar “Ne gledaj mi u pijat” nije odličan film?
-... Je! Ima dobrih, ali gdje se došlo? Nigdje. Najbolji film je Nuićev “Život je truba”, haha. Doduše, mislio sam da će biti malo i bolji... Ali, Zlatko Vitez je tamo izvrstan. Obavezno gledati! Dam vam i CD.
Dugo vas nije bilo na filmu.
- Gledajte, nada mnom je napravljena lustracija.
Ti...! Ali dobro, i meni se gade zabrane u kulturi. No, zašto su vas lustrirali?
- Jer sam napravio tu glupost da sam pokrenuo hrvatski film, a trebao sam mudro šutjeti i ne bi bilo ničega, ali bi bio mir. Osamdeset režisera je nasrnulo po novac! Pa ne mogu ja, otkud, dati svima. I onda su me pitali - a kako može Kusturica dobiti od Srbije 10 milijuna, a ja sam rekao - da ja imam hrvatskog Kusturicu, sam bih moljakao od poduzeća do poduzeća novac za njega!
Znam, znam, to je poznato.
- Svi su se uvrijedili, jer misle da su bolji ne samo od Kusturice, nego i Tarantina, Orsona Wellesa... svi su oskarovci. A nitko od novinara da napiše da mi hrvatskog Kusturicu nemamo, i da je Vitez bio u pravu. Onda je Vrdoljak izjavio da bi me trebalo poslati Miloševiću u Beograd. Pa, ja sam rođen u Varaždinu, kad sam progledao, vidio sam šest tornjeva varaždinskih crkava! A Tonči samo prosjake i sinove i svoj kršni kamen. Velika razlika!
Ajoj, opet hrvatske suze. I ne bih rekla da kršu ide slabije nego katedralama. Ali budimo korektni. Kamenjar je hrvatsko blago, kao i katedrale.
- Hoću biti nekorektan ako on mene šalje Miloševiću! Koji je to Tončijev film osvojio nešto u Cannesu, Berlinu, Veneciji?
Nijedan. Idemo malo o Varaždinu.
- Varaždin bi trebalo reći. Ili čak Varažlin! Tako i Krleža piše u Baladama, “...klanje, same klanje...” “Na mukah”. Znate to?
Kako ne bih znala. Kad već spominjete. “Kervavi glasi, senje, vetri, mesečine, branje/Turčin, Varažlin, Kanjiža, klanje, same klanje.” To svaki Hrvat zna napamet! No, Varaždin. Lijepi, pitomi grad.
- Kad se popnete na Stari grad, oko vas je šest tornjeva, nešto sasvim drugo od... no, to je grad s poviješću, nekad kažu da smo bili glavni grad Hrvatske, ali nismo, samo je, kad je Zagreb izgorio, na neko vrijeme administracija prešla u Varaždin. Ja sam išao u gimnaziju, tamo smo imali jaku dramsku grupu. Nekoliko ljudi iz te gimnazije završilo je na Akademiji, Slavko Brankov, recimo. Njegovi su Vojvođani, otac mu je bio vojno lice, ali on je rođen u Varaždinu. Išao sam na solfeggio, svirao violinu. Svaku večer bio u kazalištu. I tatek je moj svirao u tamburašima, a kao amater glumac jako je lijepo znao govoriti Krležine “Balade Petrice Kerempuha”, i to mi je ostalo od njega...
Poznati ste po ulogama u Krležinim djelima.
- Teško mi je reći i koliko sam ih postavio, i koliko odglumio. “Krležijada”, koju sam 1993. s Histrionima postavio u povodu 100. godišnjice njegova rođenja, bila je kolaž njegovih djela, i mnogi to smatraju najuspješnijim kazališnim izdanjem posljednjih 20, 30 godina. Pa “Kroatenlager”, u kojem je bilo svega, od “Pijane novembarske noći”, “Vučjaka”, “Logora”, do ratnih dnevnika i “Hrvatske rapsodije”. U početku se igrala dvije večeri za redom, kao neka Krležiana sapunica... nakon toga je išla moja prerada “Povratka Filipa Latinovicza”. Zadnji mi je u Gavelli bio “Aretej”, onda sam se posvetio Histrionskom domu...
A odglumili?
- Strašno puno. Počeo sam 1977. s glavnom ulogom Horvata u “Vučjaku”, u Juvančićevoj režiji, nastavio u Glembajevima. Rade je igrao Leonea, a ja Silberbrandta, igrala je skoro 200 puta i pamtila se po sceni između Rade i mene. Nakon toga Križovca, “U agoniji”, prije toga u adaptaciji “Boga Marsa” satnika Jugovića, Gregora “U logoru”, Kyrialesa dva puta...
Strašna uloga, cinični Levantinac.
- To vam je ustvari Krleža. Latinovicz je mladi Krleža, Kyriales stari. Ja sam mu, kad sam postavljao Latinovicza u Osijeku, kad se Kyriales ide ubiti...
U plavoj svilenoj košulji...
- Dao sam da svira Internacionala, a crvene zastave padaju iza njega. Strašna scena.
Krleža je najbolji u Hrvata?
- Meni da, apsolutno, bez premca. Možda mi je najdraži Matoš. Nastavak Matoša je Krleža. “Boga Marsa” sam pročitao valjda sto puta. Na nahtkasnu mi stoji. Tako se udubim u te uloge, često ne znam tko je Krleža, tko ja. “Ja Krležu od sebe ne dijelim.” To vam je parafraza Majakovskog, “Ja Partiju od sebe ne dijelim”.
I što bi Krleža, Titov prijatelj, danas rekao, kad preimenuju trg koji je nosio Titovo ime od 1946.?
- Mislim da se on ne bi puno nervirao. Bio je pragmatik, povinovao se uvijek političkim događajima. I kad se imao prilike suprotstaviti, nije nikad. Kao najhrabriji čin mu se piše potpisivanje Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku. On nije morao, ali kao književnik je stavio svoj potpis, uz potpise svojih kolega. To je meni jedna formalna stvar. Znao je on dobro da se njemu ne može ništa dogoditi. On je to znao i 1945. Poznato je da je rekao da mu je svejedno ubio ga Đido ili Dido. Konačno, on piše “Dijalektički antibarbarus” 1936. godine, dakle, obračunao se s tom vrstom dogmatizma i Partije, i kad je bio u Sovjetskom Savezu i vidio socijalizam na djelu, kad se posvađao i s Augustom Cesarcem nazvavši ga “šamanom”...
Hm, cijelu karijeru proveli ste s Najvećim, nije baš da mu lijepim vraćate. Ja bih bila zahvalnija. No... Recimo, nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata prisjeća se Krleža prvog susreta s Titom, vjerojatno je to bilo 1920., i opet se divi njegovoj pojavi, njegovoj “sivoj astrahanskoj šubari među čijim su se kovrčicama zadržali tragovi skinute metalne zvijezde”. Godio je taj susret i jednom i drugom, Krleža je bio slavni ljevičarski pisac, a Tito još nitko i ništa, sindikalac. A Krleža je konačno upoznao nekog tko “dela” na terenu, tko je bio u Sovjetskom Savezu. Njihov bliski odnos, zajednička putovanja, ljetovanja, zadržao se do kraja. Bili su prijatelji.
- Nisu. Ja mislim da je Tito njega koristio, kao sve koji su se dali, a Krleža se dao. Da su bili prijatelji, zašto je ubio Vranešića?
Pa, čekajte...
- Čekajte vi, zašto je ubio Hebranga? Znate vi tko je zadnji razgovarao s Hebrangom, prije nego što je odveden na stratište? Krleža. Krleža ga je čekao na ručku cijeli dan. Imate Šentijinu knjigu, “S Krležom nakon 1971. godine”, u kojoj decidirano stoji - “čekam cijeli dan da se pojavi Hebrang, Olga ima na prsima dijete, shvatio sam da se nešto dramatično događa, nisam ga ništa htio pitati, i to je bio zadnji put kad smo se sreli... “
Pa to i hoću reći! Njih je ta sudbina zadesila, Krležu nije! Viđaju se i druže, on i Tito, i kao starci, na Tržiču, a u starosti se čovjek baš ne zalijeće, nego traži društvo nekog bliskog, pa i dragog. A Krleža mu nije okrenuo leđa.
- Ali ja isto kažem - Krleža mu nije okrenuo leđa, konačno i nije mogao, po svojoj ideološkoj opredijeljenosti. Konačno, Tito mu je rekao u Samoborskoj šumi, o napadima na “Antibarbarus” - pustimo to, to ćemo rješavati nakon rata. E sad, koliko je riješio, zavisi s koje strane, i s kojih interesa gledate, jugoslavenskih ili nacionalnih.
Ma, zapleli smo se, mislim da oboje govorimo isto, ali ja hoću reći - s tim se preimenovanjem Krleža ne bi složio.
- Pa privatno, on je bio prevrtljivac, nije on bio neko oličenje stava. On je ogroman pisac, mislilac, kad su Đilasa pitali koga bi izdvojio kao mislioca, rekao je - Krležu. Činjenica je da je najljepše tekstove Supilu, ili Radiću, “Nad odrom Stjepana Radića”, epopeju Anti Starčeviću u zadnjem broju Planetarijuma, napisao Krleža, prema tome, on je bio politički starčevićanac...
Ma, dajte.
- E, da. Starčevićanac i ljevičar, kak bute vi to sebi preveli?
Ma, nikako, nego mene zanima hoće li se Krležin Gvozd i dalje zvati Krležin Gvozd, ili “Gvozd mrlj-brlj”, a Leksikografski zavod “Leksikografski zavod Abraka - dabra”.
- Mislim da je ime trga tehničko, a ne političko pitanje. Kak se zvao prije Tita? Kazališni. Pa onda ga vratite da to bude. Je li HNK važan u kulturi Hrvatske? Da. A Tito baš nije zadužio Hrvatsku, ni po čemu. Jugoslaviju, da.
Zašto branite neobranjivo?
- Osim toga, hapšenja. Ja znam, jer sam čovjek ‘71., “stari proljećar”, kako mi je napisala Savka u posveti, kakav je strah vladao u Zagrebu ‘71.
A, strah je vladao...
- Da, i znam što je Titov režim. Strah! Bio sam član “obitelji Gotovac”. Njega su hapsili dvaput u deset godina. Iz prve ruke znam, jer sam to doživio. Taj strah, hoće se vratiti živi, hoće li ih netko isprovocirati.
Komično je da Zlatko Hasanbegović oduzima trg Maršalu Titu.
- Ma nije Hasanbegović... to je bila politička odluka, i to je u redu. Ne može “narod”... Bandić se tu zaletio. Ajmo onda pustit’ anarhiju!
U Švicarskoj su referendumi svako malo, a nije tamo baš ozbiljna anarhija.
- Pa šta ćemo mi dat narodu da sve odlučuje?! Pa to je ludilo! Pa čekajte, nije narod baš prepametan! Što bi rekao Gotovac, nije narod sveta krava! Objektivno, to Zagrepčane uopće ne zanima. To zanima elitu. Jedna je lijeva, druga desna, ustaška, kak se sad časte. Druga partizanska, a po meno, oba su ta dva pokreta mrtva. Rekao sam prije mjesec dana da će taj referendum propasti! Mora biti 360.000 ljudi, a ne bi izašlo ni 50.000... Kad je 1991. u Varaždinu pobijedio HDZ, odmah su glavnu ulicu iz Titove vratili u Zagrebačku. Doduše! Ja sam Adamiću rekao, moja mama je partizanka, daj njoj neku ulicu, nek i ona ima svoje. I moja sestra Lela...
To je ova gospođa koja sad tu pere suđe?
- Da, ona vam je isto partizanka... Ali zašto je Tito toliko zadužio Zagreb?!
Možda se da shvatiti ako se usporedi s Hasanbegovićevom strankom i njenim zaslugama?
- A sad svi na Hasanbegovića reže. Njega su birali građani grada Zagreba. Kaj? I jedan posto je dovoljno! Pa koliko je dobio Bandić?
Ne znam. Vi ste njegov savjetnik za kulturu. Viđate li se? Mi gradonačelnika slabo vidimo.
- Otvorio je Ljeto na Opatovini. Otvorio, i otišao dalje. Kaj bi se viđali? Nema sad tema. Ako mislim da je nešto važno, pišem mu mail. Ak’ mislim da je važno! A neka si povjesničari daju truda pa odluče tko je Tito! Ako je Staljin bio zločinac, onda je i Tito. Dok su njegovi aparatčici na vlasti, to funkcionira, ali kad vam dođe Hasanbegović, ili, ne znam, Mulahasanović...
A, pardon. Zlatko Hasanbegović.
-... i ako on ima tu moć, a sad ima, da ucjenjuje Bandića, pa to je politika, čista. Ne bavim se dnevnom politikom. Iz politike sam izišao kad je umro Tuđman!
Znate što? Ne sviđa mi se ni ovaj vaš Arsen. Nekako je zadrigao, okrugao kao mjesec, a Arsen je bio najfinija struna.
- Pa... nekom se sviđa, nekom ne. Meni se sviđa kaj je ozbiljan. Arsena uvijek doživljavamo kao zafrkanta, kozera...