Giorgio Surian: Da sam znao da ćemo biti kao von Trappovi, imao bih još djece

ZAGREB - Riječku glumicu Leonoru Surian (33) manje-više svi znaju, čak i ako ne prate predstave u njenom matičnom HNK Ivana pl. Zajca, onda barem po ulogama u sapunicama “Vila Maria”, “Sve će biti dobro” i “Dolina sunca”. Otac Giorgio, operni pjevač, nadaleko je, pak, poznat u svjetskim opernim krugovima. Renomirani bas bariton umjetnički se oblikovao u milanskoj Scali, nastupao u Covent Gardenu, Bečkoj državnoj operi, Metropolitanu i ostalim velikim svjetskim opernim kućama, kao i na Rossinijevu festivalu u Pesaru, dijeleći pozornicu s imenima kao što su Montserrat Caballe, Placido Domingo ili Katia Riccarelli.

Glazbena obitelj

Njegovim sinovima, Leonorinoj mlađoj braći Giorgiu i Stefanu tek slijedi afirmacija u opernim vodama. Njih četvero ujedinilo se u projektu “Jalta, Jalta”, najpopularnijem hrvatskom mjuziklu velikog Alfija Kabilja, kojeg su adaptirali i premijerno izveli u opatijskoj Kristalnoj dvorani, a danas slijedi premijera u Zagrebu, u maloj dvorani Vatroslav Lisinski. Leonora je već glumila Ninu Filipovnu u verziji riječkog HNK, a obiteljsku adaptaciju, ponešto skraćenu verziju u kojoj Suriani izvode najpoznatije songove iz “Jalte”, režirala je Mojca Horvat.

Ideja je Leonorina, otac joj se pridružio na koncertu u Malom Lošinju s nekoliko “Jalta, Jalta” hitova, a pridruživanje braće bio je prirodni korak i malo po malo nastala je predstava, predpremijerno “patentirana” na jednom nastupu u Kostreni. Braća Giorgio (26) i Stefano (24) su tenori.

Pjevanje iz igre

Stariji u Italiji studira ekonomiju, a privatno ga opernom pjevanju podučava otac, dok mlađi pohađa konzervatorij u Veneciji. Leonora je u djetinjstvu pohađala muzičku i baletnu školu, a prvi ozbiljni izlet u glazbene vode napravila je prije dvije godine, snimivši jazz album “Moj mali svijet”. Upravo završava svoj drugi album s hrvatskim i svjetskim božićnim pjesmama na kojem gostuje i otac Giorgio. Otac je, naravno, glavni motivator koji je svoju djecu usmjerio u glazbene vode. I njihova je majka pijanistica, tako da je umjetnička klima u obiteljskoj kući bila vrlo povoljna. - Pjevamo po cijele dane i mislim da nas susjedi baš i ne vole - šali se Leonora, dodajući da su kao klinci praktički odrastali na filmu “Moje pjesme, moji snovi”.

- Tata je jako volio taj film i gledali smo ga zajedno barem sto puta. Naše pjevanje proisteklo je iz jedne igre - prisjeća se Leonora.

- Da sam znao da ćemo jednog dana biti kao Von Trappovi napravio bih barem još dvoje, troje djece - u šali dodaje otac Giorgio, zadovoljan što su djeca krenula njegovim stopama. - Ja sam izgradio svoju profesionalnu karijeru, a i Leonora je već poznata, tako da sam se u ovaj projekt, između ostaloga, uključio kako bi se afirmirali mlađi Giorgio i Stefano, inače jako talentirani i perspektivni operni pjevači. U početku oni su se rockom, a opera je došla tek kasnije. Svi troje slažu se da je otac vrlo zahtjevan i strog učitelj.

- Zna nas ispravljati i kad pjevamo pod tušem. Čujemo ga kako viče: “Ne tako, nemoj bez veze trošiti glas” - govori Giorgio Jr., dodajući da je glazbeni početak bio težak.

- Nisam dobro pjevao i tata me stalno ušutkavao. Govorio mi je da imam glas, ali ne i intonaciju. Ali, htio sam se baviti pjevanjem i prije dvije-tri godine počeo sam puno vježbati uz pratnju gitare. Na kraju je ipak pristao da me podučava - prisjeća se Giorgio mlađi. Rad s obitelji, kaže Leonora, ponekad zna biti lakši nego u okruženju profesionalnog kazališta, ali kada krene svađa - nema milosti.

Tenori i plavuše

Giorgio stariji sa svojih je 56 godina ostvario manje-više sve što jedan operni pjevač može poželjeti. Debitirao je 1977. u Rijeci kao Sulejman u operi “Nikola Šubić Zrinski”, a već godinu dana kasnije bio je finalist prestižnog svjetskog natjecanja Voci Verdiane. Za rad s velikim svjetskim pjevačkim i dirigentskim zvijezdama to oduvijek doživljavao kao dio posla, ništa zbog čega bi glava trebala biti u oblacima. - Budući da nisam tenor, nikada nisam ni mogao postati velika zvijezda poput Placida Dominga. Nikada mi zbog toga nije bilo žao - kaže Giorgio Surian. - U svijetu opere o tenorima kruže vicevi kao o plavušama. U šali znam reći tati: “Evo, sada doma imaš dva tenora i jednu plavušu” - dodaje Leonora Surian.