Giorgio Surian: Uživam u ulogama u kojima mogu dati svoj maksimum

Opera “Ljubavni napitak” Gaetana Donizettija bila je prilika da u ulozi nadriliječnika Dulcamare vidimo jednog od najuspješnijih hrvatskih pjevača, Giorgija Suriana. Tako je ovaj pjevač, nakon što je s velikim uspjehom osvojio svjetske pozornice, napokon nastupio i u jednoj premijeri u HNK u Zagrebu. U predahu između generalnih proba, uspjeli smo ga nakratko “uhvatiti”.

U zagrebačkom HNK već ste pjevali Falstaffa 2010. godine, no sinoćnji je nastup bila vaša prva premijera u Zagrebu.

- Uvijek mi je užitak pjevati u Hrvatskoj. Ipak sam Hrvat, iako sam cijelu karijeru proveo u inozemstvu. Branko Mihanović, ravnatelj Opere, već me i ranije zvao da pjevam u Zagrebu, najprije u “Falstaffu”, što se i realiziralo, iako nisam uspio nastupiti na premijeri, a ponudio mi je još nekoliko prilika, koje nisam mogao prihvatiti zbog ranije ugovorenih obaveza.

Inspiracija s ulice

Jeste li u karijeri mnogo puta pjevali Dulcamaru?

- Pjevao sam Dulcamaru u sedam ili osam produkcija u različitim kazalištima. Iako ta uloga nije kompleksna poput recimo Falstaffa, Dulcamaru treba znati dobro odigrati. Zanimljivo je da možemo slušati i promatrati likove poput njega svakog dana, poput onih koji na tržnici viču “Kupite, kupite! Samo pet kuna!”, i otuda crpiti inspiraciju.

Prekrasna uloga

Iako se čini da se jako dobro zabavljate glumeći tog lukavog prevaranta, u kojoj vam je mjeri naporno pjevati Dulcamaru; stignete li se doista zabaviti na pozornici?

- Često se događa da tu ulogu pjevaju pjevači koji više nemaju glasa pa više deklamiraju, nego što pjevaju. No, to je ipak izrazito pjevačka uloga i zahtjevna je utoliko što je pisana u jednom prijelaznom registru, stoga je treba tehnički jako dobro i sigurno postaviti. Nema vremena za odmor, stalno se priča, ima jako puno teksta što ga treba u brzini ispjevati. Dulcamara stoga daje puno mogućnosti za igru što ga čini prekrasnom ulogom koju volim igrati.

U karijeri ste pjevali vrlo različite uloge. Uzmimo samo Verdijeva Falstaffa s jedne i Puccinijeva Scarpiju s druge strane. Koje su vam uloge draže?

- Meni je važno da publika dobro prihvati moj lik, odnosno način na koji sam ga oblikovao, da bude uvjerljiv i snažan. Teško je reći što mi se više sviđa, uloge poput Falstaffa ili Scarpije nije moguće uspoređivati, iako obje imaju jaku psihološku pozadinu i dubinu, te uživam pjevajući obje. Sviđa mi se svaka uloga u kojoj mogu dati svoj maksimum, i vokalno i glumački.

Važno je da pjevač bude i dobar glumac. No, je li moguće to naučiti, ili je potrebno imati urođeni dar?

- Znate kako kažu, dar je 10 posto, a 90 posto je rad. Ne znam je li to istina, ali ja sam jako mnogo radio na svojoj glumi. Išao sam na poduke kod jednog redatelja u mirovini i on mi je objašnjavao kako čitati i pokazati na sceni psihologiju likova i sl.

Pedagoški rad

Postava zagrebačkog “Ljubavnog napitka” vrlo je mlada. Kako vam je bilo raditi s mladim pjevačima?

- Oni su puni volje, entuzijazma, i to je najljepša stvar. Poželim i sam opet biti mlad kao i oni, ali nažalost, čovjek ima samo jednu mladost. Doista uživam, na zadnjoj generalnoj probi sa mnom je pjevalo čak dvoje mojih studenata, Ana Zebić i Matija Meić, što mi je bilo jako lijepo, i određena satisfakcija, nagrada i za moj pedagoški rad.

Nakon Zagreba, kamo ćete dalje?

- Ponovno ću pjevati Donizettija, ovaj put u operi “Il duca d'Alba”. To je djelo koje se rijetko izvodi, jer je nedovršeno. Operu ćemo izvoditi u Antwerpenu, u Belgiji, gdje se i odvija radnja samog djela. Zatim me čekaju neki nastupi u Italiji, a najesen ću ići u SAD, ponovno sam dobio poziv iz Metropolitana, i veseli me što ću nakon dužeg vremena ponovno nastupiti tamo.