U šest se večeri između 15. i 23. svibnja na podij HNK u Zagrebu vratio Wagnerov Tannäuser, nakon čak 96 godina, dok nas 8 dijeli od posljednje premijere njegova djela (Ukleti Holandez). Kao ovosezonska rezidencijalna umjetnica kuće u ulozi Elisabethe na premijeri je briljirala sopranistica Evelin Novak, između Mimi u La bohèmima i Dvořàkove Rusalke, gdje je uz anđeoski zapjev pokazala bistru dikciju njemačkog te ujednačen dugi legato. U drugoj je podjeli njezin lik s više belkantističkih zapjeva, punokrvno i muzikalno iznijela naša nacionalna operna prvakinja Valentina Fijačko Kobić.
Za glavnog dirigenta je angažiran vrsni maestro Srba Dinić, redoviti gost ansambla, koji je majstorski uvježbao ovu iznimno tešku partituru. U obje pjevačke podjele svi su debitanti izuzev rumunjskog basa Sorina Colibana kao tirinškog kneza Hermanna koji, poput Evelin, ima veliko iskustvo nastupanja u Bayreuthu, pokazao je čudesan metalni glas, uz povremene intonativne nejasnoće, dok je u drugoj podjeli toga vladara režijski smještenoga u invalidska kolica, puno bolje iznio Sava Vemić - mladi srpski basso cantabile. Naslovnog je lika rastrganog između strasti i duhovnosti, individualnosti i društvenih normi u premijernoj podjeli besprijekorno dočarao Frankokanađanin Eric Laporte, tenor nadnaravnih glasovnih mogućnosti, snage, izdržljivosti i mekoće, koji gotovo ne silazi sa scene. Njegovo zorno poniranje u muke stvaralačkog procesa koja nadilazi sve ovozemaljske patnje rijetko gdje možemo doživjeti u glumištu, a kamoli u operi. Njegov američki kolega Bryan Register nastojao je glumački nadoknaditi glasovnu indisponiranost u prva dva čina subotnjeg poslijepodneva, dok se do trećega, metafizičkoga čina razvio u nosivi tenor sada uz bitno prorijeđeni orkestar. Kao viteški trubadur Wolfram von Eschenbach (povijesni lik, autor epa Parzival) glas srčane, uzavrele topline i emocija podijelio je s nama zagrebački prvak Ljubomir Puškarić čija je interpretacija ‘Pjesme večernjoj zvijezdi‘ među vrhuncima sezone. Zaokruženom opernom kreacijom - koja potvrđuje njegov vrhunac umjetničke moći - zaslužuje status Nacionalnog prvaka.
S druge strane gostujući Slovenac Jaka Mihelač istom liku daje diskretniju lirskiju notu s velikim potencijalom budućeg razvoja, koji mu zasigurno jamči stalni angažman u istoj berlinskoj opernoj kući gdje je Evelin Novak prvakinja (Berlinska državna opera Unter den Linden). U prvom činu na sceni, a u trećem činu u središnjoj loži dramatiku predvodi Venera, boginja putene ljubavi, koju maestralno, moćno i uvjerljivo u premijernoj podjeli izvodi zvijezda ansambla, mezzosopranistica Sofija Petrović, dok u drugoj podjeli istu ulogu sasvim suprotno, brižno majčinski portretirala gošća iz Bugarske, sopranistica Gabriela Georgieva. Sopranistica Petra Cik u sve se tri dosadašnje predstave s balkona oglasila kao Pastir, dječački glas, bez pratnje orkestra i unatoč udaljenosti nimalo nije gubila intonaciji. Uz Wolframa i Tannhäusera četiri preostala natjecatelja-pjesnika pjevaju uglavnom redovni članovi ansambla i u "sitnom vezu" polifonih struktura skladno isprepliću svoje tenorske, baritonske i basbaritonske lage, svladavajući tipično vagnerijanski junački ton, spremni za nove izazove u njegovim ulogama (Filip Filipović i Roko Radovan kao Walther von der Vogelweide, Ivo Gamulin i Josip Švagelj kao Heinrich der Schreiber, Ozren Bilušić i Siniša Hapač kao Biterolf, te Siniša Štork i Toni Nežić kao Reinmar von Zweter). Priču o glazbi završit ćemo pohvalom zborovođi Luki Vukšiću za izvrsno pripremljen zbor u svim slojevima scene i dinamike.
Belgijski redatelj Frank van Laecke ovjenčan mnogim nagradama za režije opera i mjuzikla, prvi put stiže u Zagreb i prvi se put susreće s Wagnerom čija ga glazba nadahnjuje, pa nju smješta u prvi plan svoje ideje i scenski odražava svaki njezin ton i treptaj. I prije no što počne mitska uvertira, na sceni je skladatelj nakon ljubavnog čina, Wagner u alegoriji njegova stvaralaštva -rastegnutog između intimnih borbi i društvenih normi. Radnju redatelj skladno povezuje s današnjicom u kojoj skladatelj vlastitu operu sluša sa svojeg pametnog telefona, a hodočašće mu bez ikakve sakralnosti obećaje duhovnu obnovu kroz pogled u ogledalo i poniranje u sebe. Premda u ovoj originalnoj tzv. Drezdenskoj verziji partiture nema baleta, na produkciji je radio nizozemski koreograf Daan Wijnands te do detalja raščlanio pokrete i geste "slijepih" hodočasnika u dubini podija, kao i Wagnerov strastvene doživljaje stvaranja vlastite glazbe.
Za scenografiju i kostime redatelj je angažirao svojega redovitog francuskog suradnika, Philippea Miescha, koji prizore Tannhäuserove interakcije s Venerom i zajednicom (Venerin brijeg i Dvorana dvorca Wartburg) smješta na scenu dvostrukog gledališta, jednog pravog, našeg haenkaovskog, a drugoga nasuprot, po uzoru na drezdensku Semperoperu gdje je djelo 1845. i praizvedeno. Ostali su prizori s hodočasnicima i Elisabethom smrću smješteni na ogoljelu prazninu crne scene, u beskonačan svemir ljudskog duha jednog genija. Kostimi su mahom crno-bijelih klasičnih krojeva iz kojih se izdvajaju boje haljina glavnih ženskih uloga: krvavocrvena zavodnička u slučaju Venere i nebeski plava toga Elisabeth.
Predstava koja se koprodukcijski ostvaruje sa Slovenskim narodnim gledališčem iz Maribora u ponedjeljak je snimljena za internetsku platformu Operavision, pa će u njoj uskoro uživati ljubitelji opere diljem svijeta. Potaknuta ovacijama na sve tri dosadašnje izvedbe i rasprodanim svim predstavama unaprijed, ansambl najavljuje da bi se Wagner sada trajno mogao nastaniti na njegov repertoar, a možda uskoro dočekamo i prvi zagrebački Wagnerov "Prsten Nibelunga", slavnu tetralogiju opernih drama, njegov opus magnum. Zagreb je spreman.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....