Pretposljednji je koncert Plavog ciklusa Zagrebačke filharmonije u petak 22. svibnja u Velikoj dvorani Lisinski donio večer za pamćenje: čistu klasiku odmjerenu s postmodernizmom našega doba. Šef-dirigent orkestra, mladi energični maestro David Runtz po svojem je izboru spojio tri naizgled nespojive partiture: megapopularni Bachov Air, čestu pratnju posljednjih ispraćaja i žalobnih dana, koji je u obradi Leopolda Stokowskog dobila dodatnu svečanu notu kao dostojni uvod, pravi smiraj pred eksploziju izričaja kakvu traži bravurozni 2. koncert za violončelo Krzysztofa Pendereckog, da bi se nakon stanke opet vratio na izvorne „tvorničke postavke“ uz poletnu klasičnu 1. simfoniju u C-duru. op. 21 Ludwiga van Beethovena. Na sredini drugog mandata kao šef-dirigent našeg najstarijeg i najvećeg orkestra, svakim novim koncertom otkriva umjetnički rast kao rezultat spoja iskonske nadarenosti i neprestanom radu na sebi. Još ga prema planu očekuje sljedeća sezona u Zagrebu s kojom će okruniti svoj šesterogodišnji rad koji ga je odveo i u pedagoške vode kao profesora dirigiranja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.
Ovaj je 34-godišnjak iz „poljskog Varaždina“, baroknog gradiću Wejherowa, odgojen u najboljoj tradiciji varšavske akademije Chopin, a u poljskoj je metropoli cijelo desetljeće dirigent Poljske kraljevske opere s kojom ovoga rujna prvi put stiže i u Zagreb (14. će rujna u HNK na Zagreb Opera Festivalu dirigirati Rossinijevu Talijanku u Alžiru). Kada tomu dodamo i šestu sezonu zagrebačkog iskustva intenzivnog rada u našoj Filharmoniji, dobivamo umjetnika spremnog za otkrivanje svojeg punog potencijala između mladenačkog poleta i stjecanja pune zrelosti shvaćanja života i uloge umjetnika u društvu. Vrlo skladno kombinira svoje želje i sklonosti, slobodan bilo kakvih ograničenja: jednako se ne libi „kopati“ po poznatoj prošlosti velikih autoriteta, kao ni istraživati nove slojeve suvremenog, još neistraženog repertoara, što je u srži ovog programa. Kako bi privukao novu publiku, zna da se mora klanjati hitovima, koje Filharmoničari vole svirati pred kraj sezone da malo predahnu od gustih partitura. Bach im je pružio upravo to: da se u prozračnom djelcu opuste i uz poznatu melodiju u slogu osluhnu sve nijanse kojima se ta već toliko izvođena tema sada može još obojati.
A onda je krenula akcija u (post)modernističkom izričaju suvremene glazbe. Penderecki je skladatelj kojega naši Filharmoničari dobro poznaju jer je dvaput njima dirigirao na koncertima Muzičkog biennala Zagreb. Kao mlad bio je propulzivni predvodnik Poljske avangarde poznat po uvođenju novih tehnika i zvukovlja u orkestralne tretmane, a sredinom osamdesetih godina se okrenuo prema Novoj jednostavnosti i skladnim izričajima kojima se vratio „običnom čovjeku“. No, ovo je njegovo djelo iz 1983. posvećeno velikom violončelistu Mstislavu Rostropoviču, na pragu modernosti i neoromantizma, pa je orkestru pod maestrovim vodstvom bio poseban izazov naći idealan recept za privući i zadržati pažnju slušatelja kroz punih 40 minuta sedmerostavačnog koncerta bez stanaka. Runtz je pravi veleposlanik Pendereckog u svijetu jer je osobno poznavao svojeg sunarodnjaka čija mu je udovica Elżbieta pri njihovu posljednjem susretu pred smrt prošle jeseni darovala set njegovih orkestralnih partitura uz molbu da ih što više izvodi. Za idealnu suradnicu na ovom koncertu odabrao je nadolazeću zvijezdu na svjetskom nebu klasične glazbe, 21-ogodišnju Luku Coetzee, Kanađanku iz obitelji južnoafričkih doseljenika gdje se govori afrikanski, koja je za trajno sjedište između dva ponuđena kontinenta svoga života odabrala treći – Europu, konkretno Njemačku. Nakon studija u Weimaru, odabrala je Berlin, a prije tri je godine, sa samo 17, prvi put svirala Pendereckijev 2. koncert za violončelo u finalu Natjecanja Pablo Casals u španjolskom gradu El Vendrell (rodnom mjestu legendarnog čelista), na kojemu je i pobijedila. Snimku njezinog nastupa u finalu natjecanja je na YouTubeu vidio i maestro Runtz, te poželjeo upravo nju imati kao solističku interpretkinju za zagrebačku (pra)izvedbu partiture. Neobično za jednu tako mladu djevojku da je u stanju shvatiti i s toliko zrelosti doživjeti svu težinu života utkanog u ovu glazbu punu čudesnih brujanja, vriskova i melodioznosti, nadovezivanja solističke na druge dionice u punom sastavu orkestra sa čak sedmoricom udaraljkaša. Tek na prvi pogled krhka, ali u stvari moćna umjetnica ovu je dobivenu bitku okrunila dodatkom stavka Allemande iz 6. Bachove suite za violončelo solo, povezavši se s točkom u uvodu, ali i otkrivši svoju repertoarnu svestranost.
Maestro Runtz s bitno je smanjenim sastavom orkestra, gudači s uklopljenim timpanima te drvenim puhačima, hornama i trubama u paru, za kraj susreo svoj orkestar i publiku Lisinskog s izvorima na kojima je svoj mitski simfonijski opus gradio veliki Beethoven. Njegova se prva simfonija rijetko izvodi, a otkriva odakle je krenula cijela epopeja koja će završiti s Odom radosti u 9. simfoniji i citatom „Svi će ljudi braća biti“ zbog kojega je tema danas njena tema službena himna EU. Ljepotu izvedbe maestro je pronašao u poletnosti tempa, ali i izrađivanju fraza, radu na boji, u filigranskom tkanju i nebeskim tonskim nijansama koje izdvajaju Filharmoniju među mnogim orkestrima u regiji. Filharmoničari nastavljaju raditi do „duboko naljeto“; slijede im još tri koncerta u Lisinskom, a onda četiri na Zagreb Classicu, te gostovanje na Dubrovačkim ljetnim igrama. Neka im je mirno more!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....