Ponosni američki narod, ponosni hrvatski narod, nema razlike među budalama...

Nedavno me na ulici nepoznat, izgledom jedva punoljetan dečko nazvao udbašem, a ja se nisam ni naljutio ni uvrijedio. Bilo mi je gore. Osjetio sam se ražalošćen i obeshrabren pred otkrićem da su i klincima uspjeli podvaliti pljesnjivu političku laž o udbašima i četnicima. “How many roads must a man...?” pomislio sam, i prije nego mi je slavni stih u mislima završio, znao sam da je cijela ta stvar beznadna. Cesta je beskrajna.

Jalova je utjeha, ako je uopće utjeha, da je svugdje zapravo jednako. Da i hoćeš pobjeći, nemaš kamo. Jadne, nepismene seljačine, koje su nekakvi pokvarenjaci, jedva trun pametniji od njih, navukli na patriotske paranoje, a sve da bi ih lakše opljačkali, u većini naseljavaju svaki dio zemaljske lopte. Pjesma “Red Neck, Blue Collar” krasno opisuje taj soj nesretnika. Otprije dvije godine, kada sam je prvi put čuo, često mi zasvira u glavi, obično u trenucima kada ugledam zemljaka u majici s ispranom slikom nekakvog generala heroja.

“Red Neck, Blue Collar” inače je napisao Bob Frank, ali njegova je verzija tek malo bolji gitarski demo. Jim Dickinson, odnedavno pokojni pijanist i producent, poznatiji po bezbrojnim suradnjama s najvećima, nego po vlastitim pločama, od pjesme je napravio pustopašni južnjački boogie i brižljivo nabrusio njezinu sarkastičnu oštricu.

Slušajući ga kako zajedljivo pjeva o najboljim sinovima zemlje, bijelom smeću koje napušta parkiralište Wal Marta sa “six pack in a pick up”, u mislima mi priziva jednake, naše budale, koje se zaklinju u hrvatsku domovinu i trgovački centar Joker, tek što su one prve uvjerili da je problem u ilegalnim meksičkim doseljenicima, a ove druge u udbaše i četnike.

Patriotizam je uvijek i svuda isti zajeb, šareno ogledalce za neukog urođenika. Ponosni američki narod, ponosni hrvatski narod, nema razlike među budalama.