Ante Tomić: Harmonikom me vratila na ishodište

Imao sam u životu čudnih predrasuda. Na primjer, harmonika. Baš sam mrzio taj instrument u doba kad je nedjeljom ujutro na televiziji išla emisija “Dozvolite da se obratimo” i u pauzama, između reportaža o nježnoj ljubavi graničara i njemačkih ovčara i oduševljenih izvještaja o rekordnim pogocima trebinjskih artiljeraca, iz studija išli muzički brojevi vojničkog orkestra Doma armije u Pirotu. Muzičari su stajali kao ukipljeni zombiji, uočljivo ih je bilo sram. Ostriženi nesretnici s gitarama vjerojatno su željeli svirati Led Zeppelin, a ljuta ih je nevolja natjerala da sviraju Hanku Paldum. Od svih, jedino se harmonikaš smiješio, jedino je on, kučkin sin, bio svoj na svome.

Prošlo je, međutim, ohoho godina i ja sam prvo čuo Poguese i Sharon Shannon, otkrio kako je harmonika lijepa u keltskoj muzici, a zatim su mi došli blues i meksičke polke, majstori instrumenta poput Flaca Jimeneza, Gartha Hudsona i Davida Hidalga i, naposljetku, zydeco, muzika kreolskog stanovništva Louisiane. Nije to, da se razumijemo, velik žanr, pjesme su motivski vrlo oskudne. Kao kad slušate tamburaše i dvojite možete li podnijeti još jednu o krepanim konjima, kod zydeca vam nakon nekog vremena bude dosta aligatora i močvare i djevojačkih očeva sa sačmaricama. Ali, tu i tamo dogodi se rijetka muzička svetkovina u biserima kao što su “Dancing On the Bayou” od Queen Ide, ponese vas razdraganost njezine harmonike, počnete pjevušiti: “Ooh-la-la, ooh-la-la” i gotovo u nosnicama osjetite miris kuhanih rakova i nagnjilog drva krčme što na stupovima stoji nad rijekom.

Shvatio sam, napokon, kakav sam idiot bio kada sam besmisleno mrzio instrument. Kao da to ikakve veze ima. Prošao sam čitav svijet da bih shvatio da je harmonika krasna, Flaco Jimenez i Queen Ida vratili su me na ishodište, uputili da ponovno pokušam s narodnjacima i, što da vam kažem, ima tu nešto. Stavio sam da mi svira Mostar sevdah reunion i lijepo se zapanjio: Ma, vidiš ti vraga...