POMPEJSKE BAKANALIJE GITARISTA PINK FLOYDA Teško podnošljiv kič davno prežvakane i iznova previše ispolirane prog-rock i simfo-rock baruštine

Nekoć davno, dok još nije bilo ni MTV-a pa ni videospotova na tadašnjoj TV Zagreb, a kamoli interneta putem kojeg danas instantno možete čuti i vidjeti što god poželite, bio je pravi događaj kad ste na televiziji ugledali (koncertnu) snimku nekog rock izvođača.

U takvim sam okolnostima prvi put vidio “Live At Pompeii” Pink Floyda, izvorno projiciran u studenome 1972. godine. Unatoč tadašnjem pomanjkanju rock sadržaja na TV ekranu, taj mi je koncertni film ostao u sjećanju poput noćne more koja me i danas proganja. Možda sam već bio inficiran punkom, ali i da nisam, “Live At Pompeii” Pink Floyda bio je i ostao jedan od krucijalnih dokaza koliko je rock tijekom prve polovice 70-ih zabrazdio u samozadovoljstvo i unatoč masovnosti publike dospio u opasnost da izumre poput dinosaura.

Koncert bez publike

Te snimke članova Pink Floyda, kako sviraju sami za sebe bez publike, premda je to bila i posljedica krhkosti amfiteatra u Pompeiijma, zauvijek mi se urezala u pamćenje kao sineastizirana potvrda svega onoga što rock zapravo nikada nije smio postati. To možemo nazvati i potiranjem osnovnih postulata rock’n’rolla kao relativno jednostavne, iskrene i istinske glazbe koja je bila kadra - sjetimo se u tom kontekstu Elvisa, Beatlesa, Rolling Stonesa ili Dylana, Younga, Springsteena ili The Clasha, Ramonesa, Sex Pistolsa - odašiljati važne poruke, mijenjati pojedinca, pa čak društvo.

Razlaz benda

Umjesto toga, Pink Floyd su se posve otuđili od stvarnosti i vlastite publike kao stada koje se ima nekritički i bespogovorno klanjati idolima, čak i kad neosporno zabrazde u artističku masturbaciju. Daleko od toga da Pink Floyd, ali kao underground psych-rock bend s pokojnim Sydom Barrettom na čelu, nisu imali genijalnih radova. “Live At Pompeii”, pak, bio je u najvećoj mogućoj mjeri negacija takve avangardnosti, a u korist teško prohodnog i metastaziranog prog-rocka. Kasnije su najkomercijalnijim albumima “Dark Side Of The Moon”, “Wish You Were Here”, “Animals” i “The Wall” privlačili sve više publike, dotakli se i društvenih tema, ali ni njima se nisu riješili stigme samozadovoljstva, alijenacije i prenapuhanosti koncepata i koncerata, sve do samog konca zajedničke karijere.

Konfliktnost karaktera i ideja vremenom su dovele do toga da Roger Waters ode iz benda i Pink Floyd prepusti liderstvu Davida Gilmoura, što se pokazalo fatalnim, barem u kvaliteti albuma, ako već ne u potražnji publike. Smrt Richarda Wrighta (2008.) i trajna nepomirljivost ostalih članova dokida mogućnost obnove benda pa posljednjih godina svjedočimo utrci u “naoružanju”, odnosno rivalstvu scenskim efektima i koncertnim zaradama dvojice najvažnijih “floydovaca”. Tako Waters, nakon superuspješne “The Wall Live” turneje i prvog solo albuma u četvrt stoljeća “Is This The Life We Really Want” (2017.), uskoro kreće na “Us + Them” turneju s kojom će i u Hrvatskoj prezentirati solističke, kao i starije radove Pink Floyda.

Zapadanje u kič

Gilmour, pak, 2015. godine objavljuje još manje zanimljiv album “Rattle That Lock”, a u optjecaj je nedavno pustio i koncertni film i album “Live At Pompeii”. Njime se nakon 45 godina i prošlogodšinjeg nastupa u pulskoj Areni vratio u onaj isti rimski amfiteatar u kojem su Pink Floyd realizirali nepopravljivo dosadan koncert i prateći film, no ovaj put s publikom koja je dobila dozvolu ući u parter, ali ne i na krhke tribine.

S njom ili bez nje, dojam je ponovo sličan. Gilmouru je nemoguće prigovoriti na koloritu poput Kariba toplih i poput delte Mississippija širokih tonova električne gitare, no većina nataloženih slojeva instrumenata i vokala ispod i iznad njih, bez obzira jesu li posrijedi njegove solističke ili reinkarirane pjesme Floyda, ponovo zapada u teško podnošljiv kič davno prežvakane i iznova previše ispolirane prog-rock i simfo-rock baruštine.

Prošlo je 45 godina, ali Gilmourov “Live At Pompeii” nije ništa dojmljiviji od davnog filmskog zapisa Pink Floyda pa je kao i na rimskim bakanalijama svega previše, i to ne svježeg nego jako prestarjelog. No tko sam ja da se bunim kad publika na Gilmourovu onaniju i 45 godina poslije prvotnog ukazanja u Pompejima iznova nekritički i idolatrijski svršava od sreće pa makar to bio i labuđi pjev kronično zastarjelog gurua prog i simfo rocka.