Izložba u londonskom Victoria & Albert Museumu o “posmrtnim ostacima” Pink Floyda, a u povodu pedesete obljetnice njihovog prvog singla “Arnold Layne”, bit će otvorena 17. svibnja 2017. godine, no najava je objavljena, ulaznice puštene u pretprodaju, a prve debate već krenule.
Rock muzeologija nije od jučer, čak ni ovdje gdje je još uvijek teško uvjeriti politiku da bi i rock trebalo podupirati državnim i gradskim novcima kao i operu, klasiku, jazz i folklor. Prijepor u povodu najavljene izložbe o povijesti i značaju grupe Pink Floyd nije u spoju muzeja i rocka, pa tako nitko nije ni podigao obrve a propos izložbe “Punk 1976-1978” koju u povodu četrdeset obljetnice postanka tog revolucionarnog žanra do 2. listopada besplatno, nađete li se u Londonu, možete pogledati u British Libraryju na londonskoj Euston Road.
Istu bi bilo jako zgodno usporediti s izložbom “You Say You Want a Revolution? Records and Rebels 1966-1970” o rocku, filmu, dizajnu, modi i politici iz kasnih 60-ih koja se 10. rujna također otvara u Victoria & Albert Museumu. Obje bi bilo zgodno poslati na turneju, odnosno u barem još neki grad, kao što je izložba “David Bowie Is...”, također iz londonskog Victoria & Albert Museuma “skoknula” do Berlina, a do 13. studenoga možete je pogledati na “gostovanju” u bolonjskom Muzeju suvremene umjetnosti MAM. I u našem MSU ta bi izložba s tristotinjak izložaka legla kao šamar budali, posebice jednom od ministara tehničko-eksperimentalne vlade RH koji se ne želi iskoprcati iz gliba 19. stoljeća.
350 artefakata
Nitko, dakle, ne spori znanje kustosa i kuratora V&A Museuma ili potentnost internacionalne turneje izložbe o Pink Floyd. Sigurno će organizatori izložbe u V&A Museumu znati i tu izložbu sa 350 artefakata postaviti efektno, atraktivno i interaktivno, kao i u slučaju izložbe “David Bowie Is...”. No, baš u usporedbi minule “David Bowie Is...” i najavljene “Their Mortal Remains” - nitko je nije vidio, ali to nije prepreka da se komentira - leži kamen spoticanja oko izložbe o Pink Floyd. Pitanje glasi je li Pink Floyd - unatoč popularnosti, često nedostižnim nakladama i statusu jednog od najvećih rock bendova svih vremena - zaslužio biti tretirani poput Bowieja u čiji artizam nitko nije posumnjao, posebice ne u povodu izložbe u V&A Museumu.
Pink Floyd jest bio avangardni sastav na braniku britanske psihodelije 60-ih, predvođen genijalnim Sydom Barrettom koji je zbog prevelike količine LSD-a nažalost doživio pomračenje uma. Iz tog perioda potječu njihova poigravanja rasvjetom i projekcijama, što je već desetljećima standard u organizaciji rock koncerata, a o Dj zvijezdama da i ne govorimo. Bili su pioniri u korištenju zvučnih efekata, koncertnih vizualija i načina snimanja i pakiranja albuma. I nakon “umirovljenja” Syda Barretta, a prije punka, upuštali su se u socio-političke komentare, pogotovo na bestseleru “Dark Side Of The Moon”, arhetipa albumskog rocka čija je spektralna piramida, logično, ključni dio “naslovnice” izložbe “Their Mortal Remains”.
Navedena izložba u komparaciji s vizualno sve atraktivnijim i tehnološki revolucionarnijim i interaktivnim postavima ovih ili onih tematskih muzeja i izložbi mogla bi tu letvicu podići barem zeru više. Posjetitelji će tako uživati u “spektakularnim postavama i konstrukcijama” njihovih “inovativnih i legendarnih omota albuma”, instrumentima, originalnim dijelovima dizajna, arhitektonskim skicama za monumentalne koncertne scenografije, psihodeličnim plakatima, rukom ispisanim stihovima pjesama. Moći će se vidjeti nikad ranije prikazane koncertne snimke, eksperimentalni light show i niz drugih čudesa.
Marširajući čekići
Gledajući iz tog rakursa, teško se sjetiti benda atraktivnijeg za muzejsku izložbu od Pink Floyda i imaginarija sačinjenog od ružičastih letećih svinja, ogromnih krava, gigantskih marširajućih čekića, lutki sadističkih profesora i zida čijom su se gradnjom tijekom turneje “The Wall” ograđivali od publike, želeći joj poručiti da su se nepovratno udaljili od nje. No, i s ovako atraktivnom izložbom, postavljenom u suradnji s trojicom živućih članova benda ili bez nje, Pink Floyd su odavno postali i do konca karijere ostali sami sebi svrha. Simbol samozadovoljstva rocka koji je barem na neko vrijeme dokinuo punk. Mase su ih vjerno slijedile, njihovi albumi i danas se sjajno prodaju, karta više tražit će se i za blockbuster izložbu. Niz suvremenih bendova uključivši The Flaming Lips i Radiohead ne bi ni zakoračili u svijet rocka da se nisu napili na izvoru zvanom Pink Floyd.
Ipak, ni ono što možemo očekivati na “Their Mortal Remains”, a koja uvelike počiva na njihovoj stadionskoj grandomaniji, ne može poništiti dojam da je ta grupica revolucionarnih avangardista psihodelije 60-ih u kratkom vremenu prerasla u prenapuhanu antitezu i trajnu metastazu rocka 70-ih i 80-ih. Za kraj valja postaviti i pitanje je li sve češći ulazak rocka u muzejske prostore simbolična naznaka njegove konačne pripadnosti (visokoj) kulturi ili prijeteća najava njegovog odlaska iz sfere žive umjetnosti u ropotarnicu povijesti iz koje se potom crpe materijali za izložbe poput “Pink Floyd Exhibition: Their Mortal Remains”.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....