Piše Ante Tomić: Opaka žena o uzaludnosti

Loretta Lynn za mene je punk rock - rekao je Ryan Adams, a slično su vjerojatno razmišljali i White Stripesi kada su obradili njezinu “Rated X”. Jack White nakon toga je producirao i album gospođe Lynn, na kojemu je otpjevao jedan dražesni duet s vremešnom country zvijezdom.

Publika će se možda začuditi suradnji detroitskog punkera i sedamdesetogodišnje južnjačke gospođe u bijeloj čipkanoj haljini, ali ona nije zaista neobična. Nick Cave je obožavatelj Elvisa, Pearl Jam Neila Younga, a Mercury Rev The Banda, mnogo je primjera da su mlađi izvođači eruditski poznavatelji glazbenog naslijeđa i iskazuju veliko poštovanje prema starim odmetnicima.

Premda brižljivo dotjerana i začešljana, Loretta Lynn je uvijek bila opaka žena. Jezičava seljančura s planine nikada se nikome nije bojala kazati što ga ide. Priča kaže da je njezina pjesma “Fist City” po istinitom događaju, jer da je jednom stvarno zviznula šakom neku siroticu koja se upucavala njezinu mužu. Rodila je u četrnaestoj, bila baka prije tridesete i baš sve u njezinoj ranoj biografiji upućivalo je da će okončati u siromaštvu, alkoholizmu i obiteljskom nasilju nekog bijednog naselja prikolica. Umjesto toga, rudarska je kći počela pisati pjesme i pjevati i napravila potresno i duhovito glazbeno svjedočanstvo o životu američke bijele sirotinje.

Pjesma “One’s On the Way”, o trudnoj kućanici koja se izbezumljena muči s djecom, dok televizija i šarene revije pričaju o nekim glamuroznim ženama, glumicama koje zbog frizure putuju u Francusku, o nečemu je s čime se svatko uistinu može poistovjetiti. Makar jednom osjetili ste se jednako, da ste zaglavili u nekakvoj rupi, na sporednom kolosijeku, da svi drugi žive dostojnije, ljepše i sadržajnije od vas. Uvijek i svuda, na svim zemljopisnim širinama, svi se suočavaju s jednakim osjećajem egzistencijalne uzaludnosti. Nije važno koliko imate godina, jednako je i s dvadeset i sa sedamdeset, prava se umjetnost uvijek tiče svih ljudi.