Harmonija za maštanja

Povijest nekih pjesama gdjekad zvuči kao Borghesova priča. “Goodnight Irene” tridesetih godina prošlog stoljeća na magnetofonsku je vrpcu prvi snimio etnomuzikolog John Lomax u kaznionici u Angoli, država Louisiana, u izvedbi osuđenog ubojice Huddieja Leadbellyja Ledbettera. Ovoj činjenici imamo zahvaliti da se autorstvo često pripisuje Leadbellyju, premda je on skromno priznao da je pjesmu čuo od svoga ujaka. Ustvari ju je 1886. napisao danas potpuno zaboravljeni Gussie Lord Davis. Kako bilo, Lomaxova je snimka gotovo dvadeset godina skupljala prašinu u Kongresnoj knjižnici, dok je 1950. nije snimio folk trio The Waevers, a nakon njih valjda svi koji su ikada ušli u studio, sve što stane između Franka Sinatre na jednom i Meat Puppetsa na drugom kraju.

Cooderova verzija je najljepša koju sam čuo. Beskrajno je razvučena, ali uživam u svakom tonu. Ry Cooder nikada nije imao bogzna kakav glas, no interpretacija mu je besprijekorna.

Na jednoj strani iskreno je potresen u opisima ljubavnog jada, a na drugoj se nenametljivim vokalnim prenemaganjem sam sebi veselo ruga. Sve je u ovoj pjesmi brižljivo, u gram izvagano, svaki udarac doboša, lijeni dodir basa, gitarski pling i plong.

Majstorski je odsvirana, ali to ne primjećujete jer se nitko ne kurči, nema potrebe za dokazivanjem. Čitav orkestar samozatajno i predano sudjeluje u stvaranju časova čiste muzičke ljepote koja je veća i važnija od svakoga od njih ponaosob.

Iznad svega je samo harmonika genijalnog Flaca Jimeneza. Jedri akordi iz njegovog mijeha pjesmu lagano dignu od tla i nose je na povjetarcu preko obronaka. I u trenutku više niste sa slušalicama na ušima u kauču u svojoj dnevnoj sobi. Cooder i Jimenez odveli su vas daleko, daleko, bez pozivnice ste se pojavili na nekakvom meksičkom vjenčanju. Davno je prošla ponoć, mladenci su se povukli, a i svatovi su malo sustali. Zatvorenih očiju plešu valcer u prašnjavom dvorištu hacijende, pod svjetlom lampiona što vise sa stabala.