Ovo je jedno od najizvođenijih djela za violinu, ali Bellova interpretacija bila je upečatljiva

Na Dubrovačkim ljetnim igrama nastupio je ugledni orkestar Academy of Saint Martin in the Fields, predvođen violinistom Joshuom Bellom. Program je bio sastavljen od klasika: Mendelssohnove uvertire Hebridi, njegova Koncerta za violinu u e-molu te Beethovenove Pete simfonije. Ovo nije bio koncert koji privlači neobičnim ili rijetko izvođenim repertoarom, nego koncert na koji se odlazi zbog izvođača i njihove interpretacije dobro poznatih djela. Očekivanja od glazbenika takve reputacije bila su velika, a izvedba ih je u potpunosti opravdala.

Mendelssohnova uvertira „Hebridi“ nastala je nakon skladateljeva putovanja u Škotsku i nadahnuta je posjetom Fingalovoj špilji u arhipelagu Hebrida. U izvedbi ove skladbe orkestar je pokazao jednu od svojih glavnih kvaliteta: čist i transparentan zvuk, uz punoću koja nije prelazila u težinu. Tijek glazbe bio je protočan, pojedine dionice prirodno su izranjale iz orkestralne cjeline, a dinamičke gradacije i smirenja stvarala su slikovit dojam valova koji se podižu i ponovno povlače.

Središnji dio programa pripao je Joshui Bellu kao solistu u Mendelssohnovom Koncertu za violinu u e-molu. Od samog početka Bell je privukao pozornost izrazito nježnim i pjevnim oblikovanjem glavne teme. Njegov ton ima gotovo bestjelesnu kvalitetu. Ne čuje se metal žice ni drvenasta boja instrumenta, već zvuk kao da jednostavno lebdi i pjeva. Fraze oblikuje u dugim lukovima, pa se stječe dojam da glazba ne mora „udisati“. Melodija teče bez prekidanja misli, osjećajna je, ali bez patetike ili afektiranja. Posebnost Bellove interpretacije jest i vlastita kadenca, utemeljena na motivima prvoga stavka, koja je virtuoznija i donosi nešto više dramatske napetosti od Mendelssohnove. I u tehnički najzahtjevnijim dijelovima njegov ton ostaje topao, pun i zaobljen. Završni stavak zvučao je zaigrano, lagano i poletno, bez imalo napora.

Joshua Bell u Kneževu dvoru

Dubrovačke ljetne igre

Ovaj Mendelssohnov koncert jedno je od najizvođenijih djela violinističkog repertoara, pa nije lako ponuditi interpretaciju koja će ostati upečatljiva. Bellova izvedba upravo je to uspjela zahvaljujući kvaliteti tona, dugim, pjevnim frazama, osjećajnosti bez sentimentalnosti i dojmu iznimne lakoće.

U drugome dijelu večeri izvedena je Beethovenova Peta simfonija. Orkestar ASMF ponudio je snažnu te vrlo precizno izgrađenu interpretaciju. Već je u prvom stavku poznata početna gesta bila izvedena tako da se jasno čuju njezine unutarnje cjeline. Pojedine dionice ulazile su u svojevrstan razgovor, stvarajući dojam slojevitosti i gotovo komornog muziciranja, umjesto da se stope u jednu veliku zvučnu masu ili povežu u neprekinuti, široki zamah. Tijekom cijele simfonije zvuk orkestra ostao je pregledan tako da se svaka dionica mogla pratiti, a početni motiv i njegova različita pojavljivanja jasno su se isticali, povezujući sve stavke u jednu cjelinu. Zbog toga je četvrti stavak doista djelovao kao kulminacija svega što mu je prethodilo, kao slavljenički vrhunac čitavog djela.