Kad pogledate unatrag, Mark Lanegan je bio svugdje. I na dnu, kao zamalo neizlječivi džanki, i na vrhu, kao jedan od najmoćnijih pjevača u povijesti rocka koji je surađivao s ikonama suvremenog rocka poput Queens Of The Stone Age, ali i s electro-duom Soulsavers i trip-hop pionirima Massive Attack pa i s nježnom Isobel Campbell (ex-Belle And Sebastian) na dva albuma na kojima je ona bila “ljepotica”, a on “zvijer”. Bio je i začetnik grungea s grupom Screaming Trees čiji doseg ni danas nije adekvatno valoriziran, a na solističkim albumima i u folku i u bluesu. S Gregom Dullijem čiji Afghan Whigs napokon dolaze u Tvornicu kulture (4. lipnja) imao je bend The Gutter Twins, mračan podsjetnik na dane najžešće narkomanije The Glimmer Twinsa, Richardsa i Jaggera čiju slavu nažalost nikada neće dosegnuti. Unatoč tome, spoznao je blaženstvo rock’n’rolla, ali i cijelu galeriju demona koji su ga zamalo ubili.
Kad sam ga prvi put vidio na ljubljanskim Križankama dok sam u bekstejdžu intervjuirao Josha Hommea, uplašio sam se da ne umre već te večeri jer je izgledao poput pjegave, crvenokose sablasti, no kad je s Queensima stao na pozornicu iz njegovog je grla provalilo grotlo najopasnijeg pjevača rock’n’rolla koji sam, uz Iggyja Popa, ikada upoznao. Srećom, navraćao je i u Hrvatsku pa ste imali prigodu uživo čuti i vidjeti o kakvoj se životinji za mikrofonom radi.
Ako Nick Cave nije imao blizanca, komotno istim može smatrati Marka Lanegana, a da li zbog suradnji s britanskim izvođačima poput The xx i Warpainta koji nam također dolaze u Tvornicu (12. srpnja) ili nečeg drugog, “Gargoyle” je u suradnji s Robom Marshallom, Joshom Hommeom, Gregom Dullijem i Dukeom Garwoodom već treći album u nizu na kojem taj pjevač suvereno jezdi gothic-rockom ili onim što smo mi ovdje zvali “dark”. Zapravo, posrijedi je esencijalan album tog odjeljka post-punka, ali i važne sastavnice pop i rock glazbe 80-ih, djelo koje se doima poput poveznice između pokojnog Iana Curtisa i još živog mu uzora Iggyja Popa koji je The Stoogese začeo pod snažnim uplivom pokojnog Jima Morrisona.
Lanegan se s takvim veličinama nosi kao od šale, zasjenjujući popularne ikone gothic-rocka, makar to bili i Robert Smith ili Dave Gahan, a odjavnu “Old Swan” mogao je otpjevati i Bono, no ne s tako dramatičnim rezultatom. Usto, kao što je tajnu vezu između punka i bluesa znao pokojni Jeffrey Lee Pierce iz The Gun Cluba, tako i Lanegan po već treći put zaredom osvaja demonskim gothic-rock s daškom synth-popa, uz neizbježne motive grijeha i oprosta, razvrata i kajanja, ljubavi i smrti, ali i tračak optimizma (jer je nekako ostao živ) i crnog humora (jer neke stvari ipak ne shvaća posve ozbiljno). “Darkeraj”, dakle, prezentira poput bluesa za 21. stoljeće. Znam da je frazetina, ali kad zapjeva Mark Lanegan, cijeli svijet u tom trenutku, barem za mene, stane pa se nađem tamo gdje me sve manje glazbe uspijeva odvesti. U raju do kojeg za života možeš stići samo ako prođeš kroz pakao življenja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....