RENATA POKUPIĆ

Odličan filmski debi hrvatske mezzosopranistice s međunarodnim ugledom

 Bruno Konjević / CROPIX
Prepuna pulska Arena glasnim je pljeskom pozdravila prvi filmski nastup operne pjevačice, koja u romantičnoj komediji “Sve najbolje” glumi - opernu pjevačicu 

Kad je prvi puta nastupila u londonskom Royal Albert Hallu, Renata Pokupić bila je uistinu impresionirana. Dvorana od preko pet tisuća sjedala činila joj se nepreglednom, redovima kao da nije bilo kraja.

Naša čuvena mezzosopranistica otad se navikla i na takve prostore, no nije ni slutila da će se s njima suočiti kada se okuša u drugoj profesiji. Prije dvije godine Snježana Tribuson povjerila joj je jednu od glavnih uloga u svojoj romantičnoj komediji “Sve najbolje”, film je napokon dovršen i u subotu uvečer imao je premijeru u dupke ispunjenoj pulskoj Areni u koju se natiskao podjednak broj gledatelja.

Zašto se redateljica odlučila upravo za nju? Zato što joj je trebala operna pjevačica koja će se snaći u dramskim zadacima ispred kamera, njezina junakinja Brankica Oblak upravo je doživjela intimno razočaranje i odlučila se vratiti iz Berlina kući na selo u Hrvatsku odakle je rodom, pa je kazališnu scenu zamijenila radom na polju za traktorom i cijepanjem drva. Tribusonica, koju široka publika najbolje poznaje po popularnoj seriji “Odmori se, zaslužio si” i filmu “Tri muškarca Melite Žganjer”, tada još nije ni slutila da Renati Pokupić uloga izvrsno odgovara, jer je operna diva i sama podrijetlom iz podravskog sela Lozan, i da odlično vlada vještinama u kojima bi se netko drugi slabo snašao.

Pred kamerama

Je li joj susret s filmskim kamerama ipak predstavljao prob­lem? Ne, ali je način rada bio potpuno drukčiji od onoga na što je navikla. U predstavama se sve izvodi u kontinuitetu, a ovdje se snimalo kako je filmskoj ekipi odgovaralo: najprije scene iz sredine radnje, pa s kraja ili s početka, ovisno o trenutačnom rasporedu. Također, pauze bi trajale i po nekoliko sati, a kada bi na vas došao red, morali ste biti spremni i u trenutku dati sve od sebe. Nije se smjelo pretjerivati u gestama, vrlo je brzo shvatila da je najbolje biti opušten i da su kazališne stilizacije nepoželjne.

“Najviše mi je u tome pomogla Snježana, koja mi je omogućila naći pravu mjeru. Ne samo da je sjajna redateljica nego i izvrsno poznaje operu.” Postojala je još jedna opasnost, prema likovima iz opera lako je steći distancu, pogotovo što je na sceni često igrala muškarce (tzv. “Hosenrollen”, uloge u hlačama), opsjednute moći i neumjerenih ambicija, dok se s filmom lako poistovjetiti - Brankica Oblak u trenu bi postala njezino drugo ja, a da se to dogodilo, filmska pustolovina ne bi dobro završila.

Filmski otac

Ipak, ostvarila je odličnu ulogu i jedan od najboljih debija u novijem hrvatskom filmu. Kada je prvi put vidimo, njezin dečko (Goran Bogdan), hohštapler lud za mondenim automobilima, upravo raskida s njom, ona se jedva pomakne s kreveta u hotelskoj sobi i ne izgovori ni riječ, dok on ne zatvara usta. Nije baš bilo lako ostaviti dojam kad se od nje tražilo da samo “glumi” pogledom, ali je to efektno obavila. Nešto kasnije već je pred novim izazovom i novim partnerom, po povratku kući suočava se s ocem (Bogdan Diklić), koji na svaki njezin krivi životni zaokret ima samo jedan komentar: “Znao sam”. Kako se nosila s glumačkom legendom kakva je Diklić?

“Sjetila sam se da kad bih se vratila doma sa svjetskih pozornica, prestala bih biti operna diva i postala tatina i mamina kći. Nešto od toga unijela sam u te scene”. Najzabavnije je bilo kad je igrala ono što i jest, opernu pjevačicu u koju se zaljubi njezin partner, gost iz Španjolske na privremenom boravku u Zagrebu, koga s puno duha glumi Ozren Grabarić. Je li on zbilja pjevao u scenama koje je kasnije sinkronizirao Mađar Levente Molnár? “Je, Ozren ima veliki glasovni potencijal i velik mi je bio užitak raditi s njim na opernom pjevanju.” Očito nije slučajno što je Grabarić pobijedio u televizijskom showu “Dirigent”.

Je li joj glumački debi olakšala činjenica da su televizijski prijenosi opera danas normalna stvar? “Nije to baš isto. Moram znati unaprijed kada će se neka od mojih predstava snimati tako da bih mogla zaboraviti na prisutnost kamera i usredotočiti se samo na glazbu i svoju izvedbu. Inače, jako mi je drago što je ta praksa zaživjela, jer na taj se način proširuje krug publike koji prati klasičnu glazbu. Tako je bilo nekad. Opera je u početku bila zabava za mase, između predstava se jelo i pilo, nije to bila nikakva elitna kultura.”

Poznato je da se za svaku novu predstavu priprema proučavanjem povijesnog konteksta kako je pojedina opera nastala. No što kad redatelj odluči osuvremeniti koncept i premjesti radnju nekoliko stoljeća unaprijed? “Nemam ništa protiv toga. On to radi zato da nas suoči s neočekivanim, da izbjegn­e rutinu. Igrala sam Nerona u Händelovoj ‘Agrippini’, redateljica Mariame Clément odlučila se na nešto slično sapunici ‘Dallas’, čini se nevjerojatnim, ali je zapravo dobro funkcioniralo. Suština je u odnosu među likovima koji je još zaoštreniji. U jednoj sceni tako sam bijesna na svoju majku da je moj junak skoro siluje.”

Koliko joj je film blizak? “Jako. Kao djevojčica imala sam točan poredak - opera i pjevanje, likovna umjetnost pa film. Imala sam dnevnik u kojem sam bilježila sve filmove koje sam gledala. Pogotovo mi je u tome bila važna televizija. Nekad smo imali tv-program koji je bio pravi prozor u svijet, gledali smo filmove sa svih strana svijeta, od Turske do Meksika. Nemam dojam da je to danas slučaj.” Omiljeni redatelj? “Svakako Michael Haneke. ‘Bijela vrpca’ me jako uzdrmala, ta neobična atmosfera, crno-bijela fotografija. ‘Ljubav’ nisam gledala, o njoj sam puno slušala, no valjda će i za to biti prilike. U mom poslu to nije lako.”

Improvizacija

Operni pjevači često se odlučuju na “izlete” u druge glazbene vrste. Nju jako intrigira jazz, fascinira je mogućnost improvizacije koja je čista suprotnost svijetu zadanih pravila u klasičnoj glazbi, ali se zasad ne izjašnjava o eventualnom eksperimentu. “Uživala sam u izvođenju songova Kurta Weilla, to je bilo u Dubrovniku, i publika je to jako dobro prihvatila.”

U posljednje dvije godine u nas se o njoj malo piše i izvještava. “Piše se nešto rjeđe, jer sam postala netko tko je etabliran. Ipak, ne mogu se požaliti na recentne angažmane. Mozartov ‘Ideomeneo’ u Flamanskoj operi u režiji Davida Boscha bio je nešto izuzetno, moderan a opet jako intenzivan doživljaj, s puno krvi na sceni, dakako, simulirane. Znam da medije uvijek možeš zaintrigirati s nečim novim, a ova filmska uloga je možda upravo to.” Sudeći po reakciji publike u Areni, ponadajmo se da će uskoro ponovno pred kamere.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 07:58