'MINISTARSTVO LJUBAVI'

Ilegalni ljubavni život udovica ratnih veterana  

Pred nekoliko godina u hrvatskim se medijima pojavio podatak kako u zemlji postoje tisuće udovica poginulih veterana koje primaju njihove penzije, a žive u novoj vezi.

Da ne bi izgubile mirovinu, udovice se ne vjenčavaju nego u novoj vezi žive vanbračno. Pojavila se čak i inicijativa za nekom vrstom inspektorata koji bi “nadzirao postelje” ne bi li se spriječio odljev nezakonitog poreznog novca.

U glavnom programu 63. Pule u ponedjeljak je prikazana komedija koje se bavi upravo takvim, fikcionalnim “inspektoratom za krevete”. Naslov filma je “Ministarstvo ljubavi”, a redatelj i scenarist filma je Pavo Marinković, dramatičar i tv scenarist koji je posljednjih godina razvio i neujednačenu režijsku karijeru. Junak Marinkovićevog filma je Krešo (Stjepan Perić), nezaposleni biolog koji preko utjecajnog punca dobije posao nadzora nad udovicama. Zajedno s neusporedivo gorljivijim kolegom (Dražen Kühn), Krešo dobije zadatak pretresti šibensku županiju. Dva nadzornika tamo putuju od sela do sela i ponajviše prevarom “dokazuju” udovicama nove veze. Junaku filma se pri tom to što radi gadi, sve teže trpi pritisak ambiciozne supruge (Olga Pakalović) i punca (Milan Štrljić), a stvar se očekivano zapetlja kad se spanđa s jednom od udovica koje bi trebao nadzirati (Ecija Ojdanić).

Lokalni kolorit

Pavo Marinković filmaš je nejednaka opusa. Njegov posljednji film “Ljubavni život domobrana” bio je najbolji koji je dotad radio, te je šteta što su razni faktori - uključujući stupidni naslov - učinili da taj gorka, mizantropska komedija ne bude zapaženija. “Ministarstvo ljubavi” za Marinkovića je ipak korak unatrag. Premda nije lišen dobrih strana, to je formulaičan film koji od prve čitate nekoliko poteza unaprijed.

Najjača strana je nesumnjivo lokalni kolorit. Marinković je fino iskoristio prostore šibenskog zaleđa i skicirao niz dopadljivih epizodnih likova, a za neke od njih (poput lezbijskog para koji glume Dijana Vidušin i Hristina Popović) požalite što u filmu nemaju više mjesta. Problem je što su glavni likovi relativno shematski i jednodimenzionalni, a kroz cijeli se film nimalo ne mijenjaju.

Pomutnje

Drugi problem koji imam s “Ministarstvom ljubavi” je taj što u sliku društva koju taj film konstruira ne vjerujem. To je film o okrutnoj, birokratski nesmiljenoj i kompetitivnoj državi koja mamuza svoje činovnike da ne dobiju otkaz, strogo nadzire zloporabe, nema milosti niti poznaje iznimke, a državnom službom vlada darvinistička kultura konkurencije. Iskreno - vidi li itko državu u kojoj živimo takvom? Komedija - naravno - nije dokumentarac i računa na suspenziju nevjerice, ove primjedbe ne bi ništa značile češkom ili japanskom gledatelju filma, no meni je ta temeljna neautentičnost filma bila tijekom gledanja ozbiljna smetnja.

Uz “Ministarstvo ljubavi” konkurencija je u ponedjeljak donijela i film “Pomutnje“ Lane Kosovac, dokumentarac koji prati nastanak istoimene kazališne predstave Branka Brezovca i Eurokaza od prvih zagrebačkih proba do premijere u New Yorku. Riječ je o filmu koji je u osnovi nešto provokativniji “making off” dokumentarac te stvarno nije jasno kog vraga on radi u pulskom dugometražnom programu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 18:31