FOTO Gergijev: Šokirao sam se kada se iz zvučnika čuo mlaki zvuk

ZAGREB - Gustav Mahler nije predvidio ni propisao tisuću ili više izvođača za svoju Osmu simfoniju i to se djelo u svijetu češće izvodi i s upola manjim brojem glazbenika u primjerenijim uvjetima kakve pružaju prave koncertne dvorane. Ali, to je djelo isto tako zauvijek ostalo dobra prilika za nesvakidašnje megaspektakle.

Dvjesto svirača

Na minhenskoj je praizvedbi bio i tada sasvim mlad Leopold Stokowski, vrlo ambiciozan glazbenik, a kasnije i dirigentska legenda, koji je već šest godina kasnije predvodio prvu američku izvedbu Mahlerova djela. On je u toj prigodi u Philadelphiji brojem izvođača čak i nadmašio Mahlera i Gutmanna: bilo ih je 1068.

Do točnog broja izvođača koji su sudjelovali u izvedbama Mahlerove Osme u nedjelju u Ljubljani i u ponedjeljak u Zagrebu moglo bi se, izgleda, doći samo tako da se uzme povećalo i fotografije oba doista veličanstvena prizora i da se izbroji glavicu po glavicu.

Mariborska je Večer objavila da je pjevača u Ljubljani bilo 885, dok je prema evidenciji Martine Batič, glavnog zborovođe projekta, u Zagrebu pjevalo njih 848. I jednu i drugu brojku treba uvećati za 200 svirača Slovenske i Zagrebačke filharmonije s osmero vokalnih solista.

Međutim, nitko baš nije vršio prozivku svakog od 21 zbora, koliko ih je sudjelovalo. Pitanje jesu li ove dvije izvedbe bile po broju izvođača do sada najveće na svijetu zainteresiralo je čak i slavnog engleskog glazbenog pisca i publicista te eksperta za sve što ima veze s Mahlerom, Normana Lebrechta, koji je na svom popularnom blogu postavio pitanje: je li ovo bila najveća Osma simfonija do sada?

Naravno, to ipak nije najvažnije pitanje, niti je bila svrha ovog do sada u svakom slučaju najvećeg i najsmislenijeg zajedničkog slovensko-hrvatskog glazbenog i kulturnog pothvata.

Majstori zvuka

Nitko, uostalom, ni u Ljubljani niti u Zagrebu, nije ni pomislio angažirati profesionalne brojače i bilježnike iz Guinnessove knjige rekorda. Nitko nije angažirao čak ni Šimu Strikomana, no i bez njega na oba su koncerta nastale mnoge uistinu milenijske fotografije.

Na Kongresnom trgu u Ljubljani uoči koncerta sreo sam još jednog velikog poznavatelja, poštovatelja i promicatelja Mahlerove glazbe: maestra Uroša Lajovica. Taj je ugledni dirigent i sam inicirao i organizirao brojne vrlo zanimljive koncerte kojima su u Ljubljani (gdje je Mahler tijekom 1881. i 1882. živio, dirigirao i skladao) obilježene 150. obljetnica rođenja i stogodišnjica skladateljeve smrti.

- Izvedba Osme simfonije ponajprije je događaj, a tek onda koncert - rekao mi je Lajovic, pomalo sumnjajući u kvalitetu razglasa i vještinu majstora zvuka koji su bili zaduženi da mnoštvu, koje je na Kongresnom trgu i okolnim ulicama u nedjelju navečer naraslo, kažu neki, i do petnaestak tisuća ljudi, što vjernije i dojmljivije prenesu zvuk s pozornice.

Sportska dvorana

No, i maestro Lajovic smatra neprocjenjivo važnim kulturološke učinke toliko masovnog okupljanja ljudi, osobito mladih, oko izvedbe i slušanja jednog toliko vrijednog glazbenog djela s univerzalnom, neprolaznom humanističkom porukom.

Zvuka je u Ljubljani, osobito u 4. redu ispred pozornice gdje sam sjedio, bilo u izobilju. Poneki su detalji promakli uhu, ali nas je zato glazbena i zvučna bujica obilato zalila i na samom početku i u moćnom finalu od kojeg su tekle i suze, što se događa u trenucima kada čovjek jednostavno bude preplavljen s više ljepote nego što je u jednom trenutku sposoban pojmiti i primiti.

Osim što je unutrašnjost zagrebačke Arene, jedne ipak u prvom redu sportske dvorane, bila mnogo manje svečan ambijent od novouređenog ljubljanskog gradskog središta i otvorenog neba, i zagrebački je razglas bio mnogo decentniji, oskudniji, mjestimice doista preskromnog volumena da bi se postigao isti efekt na slušatelje. S druge strane, detalji pojedinih tiših orkestralnih dionica, usprkos konstantnom šumu rashladnog sistema Arene, bili su za jedan tako ogroman prostor začuđujuće transparentni čak i u mom 22. redu, prilično daleko od pozornice.

Hrabri Luka Bebić

Na žalost, kako sam već izvijestio u prvom jučerašnjem osvrtu na zagrebački koncert, neki su nam važni detalji i skoro potpuno promakli, poput gotovo nečujnog zapjeva slovenske sopranistice Sabine Cvilak čiji je, kako smo u Ljubljani čuli, anđeoski sopran trebao pojačati ezoteričnu uzvišenost samog kraja simfonije.

A u Areni je nažalost omanuo već i prvi akord orgulja, a odmah potom i orkestra, kojim djelo počinje. Dok se nakon koncerta polako opuštao u baru Matisse pokraj Lisinskog, gdje je za najuži krug ljudi ravnatelj Zagrebačke filharmonije Miljenko Puljić priredio mali prijem, Gergijev mi je ispričao kako je za njega na samom početku zagrebačke izvedbe bio šok i trenutak panike kada je na znak njegovih ruku umjesto tutnjave fortissima iz zvučnika izašao mlaki zvuk. Ali, i on sam čitavo je vrijeme u oba grada naglašavao kako koncerti moraju u prvom redu imati emocionalni naboj i učinak na publiku.

Tome je svakako pridonijela i najviša politička razina na koju su svojim pokroviteljstvom i prisustvom na oba koncerta predsjednici Türk i Josipović, prema lanjskom dogovoru iz Ljubljane, podigli ovaj događaj.

Oba koncerta trebala su biti, i bila su, veličanstvena i nadasve kulturna proslava 20. godišnjice nezavisnosti obiju država, uključujući i monumentalne izvedbe himni obiju država kakve još nikada nismo čuli.

Bio je to uistinu najveći i najvažniji kulturno-politički događaj kojem su predsjednici Slovenije i Hrvatske u svojim mandatima prisustvovali. Istodobno, bili su to i najvažniji događaji koje su i slovenski premijer Pahor i hrvatska premijerka Kosor propustili. Možda se predsjednica hrvatske Vlade uplašila izlaska pred toliko mnoštvo na Josipovićev klasičnoglazbeni teren. Predsjednik Sabora Luka Bebić ispao je, u svakom slučaju, i hrabriji i kulturniji.