Kako su Dylan, Beatlesi i Stonesi zaveli komuniste

Sredinom 70-ih, petnaestak godina nakon podizanja Berlinskog zida hladni rat još je bjesnio svom snagom, prijetilo se nuklearnim arsenalom, razmjenjivali su se špijuni, a propaganda je veličala stil života Zapada s jedne i kolektivne socijalističke uspjehe Istoka s druge strane. U potonjem, naravno, Zapad je bio uspješniji, zahvaljujući i popularnoj glazbi.

Još sredinom 60-ih kontrakultura, najsnažnije vezana u rock glazbu, bila je tretirana kao nužno zlo pa i opasnost po moralne vrednote Amerike, Velike Britanije i “slobodnog svijeta”. Bili su sumnjivi i Beatlesi, a nekmoli Stonesi.

Važan alat

U doba Woodstocka pa i koju godinu kasnije američki glazbenici koji su svoje pjesme, slavu i ugled rabili u svrhu poticanja prosvjeda protiv rata u Vijetnamu došli su pod udar FBI-evog odjela COINTELPRO koji se bavio antiratnim gibanjima, utjecajem narkotika na omladinu te glazbenicima poput Lennona, Hendrixa i drugih. Kako je glazbena industrija naučila subverzivnost rocka pretvoriti u lukrativnu granu kulturalne industrije, tako se ubrzo promijenio i stav državnih tijela SAD-a spram rock glazbenika. Ipak, do arhiva COINTELPRO-a i njegovih aktivnosti protiv američkih i britanskih “subverzivnih” glazbenika za sada ne može doći ni Wikileaks.

Već početkom, a definitivno sredinom 70-ih, potvrđuju to i dokumenti iz moskovske američke ambasade iz 1975. i 1976. godine, prezentirani ovih dana putem Wikileaksa, Amerika je postala svjesna utjecajnosti rocka i popularne glazbe, odnosno njezine snage u mogućem podrivanju Istočnoga bloka. Naravno da rock i njegove zvijezde nisu bile jedino oruđe, ali su mogle postati zahvalnim instrumentima u privlačenju socijalističke omladine dražima i slobodi Zapada. Ako treba, taj specijalni rat rock glazbom i popularnom kulturom mogao se voditi i s Bobom Dylanom kao jednim od izvođača kojeg se može smatrati važnim “alatom” Amerike u mogućem kulturološkom osvajanju SSSR-a i Istočnog bloka.

Zabranjeno ili nedostupno voće, Dylan, Beatlesi, Stonesi ili limenka Coca-Cole, Wrigley žvaka i Wrangler traperica, posve svejedno, socijalističkoj omladini bilo je najslađe.

Dokumenti s Wikileaksa, vezani uz tu temu, pomalo i bude nostalgiju za tim jednostavnim vremenima hladnoratovske podjele.

Jednostavna vremena

Gotovo da je dirljiva upućenost službenika američke ambasade u Moskvi koji u depeši vašingtonskoj United States Information Agency 10. siječnja 1975. godine obrazlaže kako operaciju edukacijsko-kulturalne razmjene u SSSR-u ne valja voditi “soul izvođačima” jer oni tamošnjoj publici baš i ne bi bili zanimljivi. Isti službenik, potpisan kao Stoessel, svjestan da je sredinom 70-ih u Americi najpopularniji “soft-rock, blues-rock i country-rock”, smatra “kako je vrijeme zrelo” da se izvođači tih žanrova ponude kao “nešto novo” kroz jednu “sovjetsku turneju”. Pa navodi imena Dylana, Jamesa Taylora, Joni Mitchell i Dona MacLeana (valjda mu se dopala ideja da u Moskvi MacLean izvede “Miss American Pie”) iz kontingenta “soft-rocka”, odnosno The Allman Brothers Band, Lynyrd Skynyrd, Atlanta Rhythm Section i Richarda Bettsa iz kontingenta “blues-rocka” te Poco, Nitty Gritty Dirt Band i Leona Russella iz kontingenta “country-rocka” kao najreprezentativnija mena za jednu takvu “operaciju”.

U depeši od 12. veljače 1976. godine isti službenik Stoessel predlaže tri opcije ostvarenja Dylanove “Rolling Thunder Revue” na teritoriju SSSR-a, uključivši i onu u suradnji sa sovjetskom državnom koncertnom agencijom Goskontsert koja mu se najmanje dopada jer bi time američka ambasada u Moskvi bila isključena iz organizacije turneje pa ne bi mogla iskoristiti spomenutu turneju za propagiranje “umjetničke kreativnosti i velikih mogućnosti izražavanja različitih ideja u našem društvu”.

Rock kao virus

Ideja je bila da Dylanova “Rolling Thunder Revue” posluži kao “snažna poruka egzistencije i toleriranja protesta u slobodnom društvu, izraženog u pjesmama Dylana, Baezove i Mitchellove”. Kroz ove depeše kristalizira se poruka o tome da je pametnije umjetnike s čijim se stavovima državni vrh Amerike možda i nije slagao iskoristiti kao izlog zabranjenih slatkiša i poruku o toleriranju različitih ideja u slobodnom društvu negoli ih gušiti jer od potonjeg ionako nema vajde.

Amerika je shvatila da ni rock ni kontrakulturu ne može suzbiti, ali ih može rabiti kao virus koji je sposoban penetrirati čak i kroz Željeznu zavjesu i potom inficirati socijalističku omladinu u konačnici ipak zapadnjačkim idejama, kulturom i načinom života.

Dylanu, čak ni uz spremnost američke ambasade u Moskvi da pomogne preseliti “Rolling Thunder Revue” s američkog na sovjetski teritorij, nije uspjelo biti prvim glazbenikom sa Zapada koji je nastupio u SSSR-u. Ta čast pripala je Eltonu Johnu koji je u svibnju 1979. godine nastupio u tadašnjem Lenjingradu, a u 80-ima, zahvaljujući perestrojki, to su uspjeli Pink Floyd i Status Quo pa njemački Scorpions čija će “Wind Of Change” ozvučiti dolazak promjena i pad socijalizma te nekoliko drugih izvođača.

Vrijedan partner

Njih jako malo, posebice u usporedbi s tadašnjom Jugoslavijom u kojoj je 1969. godine, u Zagrebu, uz pomoć američke ambasade došlo do koncerta sastava Blood, Sweat & Tears.

Tito je i na tom polju bio maher pa se već 1966. javno rukovao i fotografirao s članovima engleskog rock’n’roll benda Rockin’ Vicars čiji je član tada bio i Lemmy Kilmister, kasnije basist Hawkwinda i osnivač legendarnog Motorheada. Rockin’ Vicars bio je prvi bend koji je probio Željeznu zavjesu, tako se pisalo na Zapadu, iako Jugoslavija nije bila dio Istočnog lagera pa su se u njoj nekako u isto vrijeme već počele licencno objavljivati ploče Beatlesa, Stonesa i drugih popularnih rock izvođača.

Jugoton je vrlo brzo usvojio praksu rada EMI-a i postao partner vodeće britanske diskografske kompanije, niz ključnih albuma rocka 70-ih bio je objavljen i dostupan u Jugoslaviji, a sredinom 70-ih u Zagrebu su u sklopu redovnih europskih turneja gostovali Wingsi, Queen i Stonesi čiji nastup u Varšavi 1967. godine ulazi u red povijesnih i socio-politički važnih događaja u odnosima tadašnjeg kapitalističkog Zapada i socijalističkog Istoka. Bio je to doista prvi nastup jednog zapadnjačkog rock benda iza Željezne zavjese.

Stonesi i Beatlesi, odnosno popularna kultura u cjelini, bili su jedna od najznačajnijih poluga rušenja socijalizma. Zapad je u konačnici prodro na Istok, ali s njime i ono najgore od kapitalizma, a čega tada nismo bili svjesni. Zaveli nas Beatlesi, Stonesi i Dylan.