Nakon sviranja klavijatura za Roxy Music i prva tri solo albuma s kojima trasira put za synth-pop generaciju, Brian Eno sredinom 70-ih na “Discreet Music”, praktički sam, izmišlja ambijentalnu glazbu kojoj ubrzo snažno kontribuira utjecajnom tetralogijom ambijentalnih albuma “Music For Airports”, “Music For Films”, “On Land” i “Apollo: Atmospheres And Soundtracks”.
Usporedo, tijekom druge polovice 70-ih, producira epohalnu Bowiejevu berlinsku trilogiju “Low”, “Lodger”, “Heroes” te ključne albume Talking Headsa, a s Davidom Byrneom početkom 80-ih snima “My Life In The Bush Of Ghosts”, jedan od najbitnjih albuma za razvoj world music segmenta popularne glazbe koji i danas zvuči vizionarski.
Zajedničke albume objavio je i s Robertom Frippom iz King Crimsona, Johnom Caleom iz Velvet Undergrounda i nizom drugih glazbenika. Producentski rad nastavio je s Grace Jones, Baabom Malom, Laurie Anderson i na visokotiražnim albumima U2, Jamesa i Codlplaya što mu je omogućilo dobrotvorni rad i lagodan život umjetnika koji solistička djela posljednjih petnaest godina objavljuje poput umjetničkih instalacija, što nas dovodi do “Luxa” koji je provotno “instaliran” u sklopu njegove izložbe u Torinu.
Nakon javnih preslušavanja u Londonu, New Yorku i Sidneyju, “Lux” je “postavljen” i na tokijskom aerodromu Haneda. Neće mnogo ljudi kupiti “Lux”, ali čut će ga tisuće, pa možda i milijuni. Namjerno ili slučajno. “Lux” se po tome nastavlja na spomenuti niz Enovih djela iz kasnih 70-ih i ranih 80-ih.
Posrijedi je četverostavačno djelo ambijentalne glazbe u čijem je podkontekstu elektronska tekstura ponad koje pojedine, vrlo usamljene note klavira i sjenčanja viole kreiraju sjetna, ali i krajnje ugodna raspoloženja, bez obzira na to da li ga vi pomno slušali ili koristili tek kao kulisu za čitanje ili peglanje.
Doduše, ja sam ga pomno slušao i to me vratilo u rane 80-e kada sam nebrojena popodneva, nakon škole, provodio s najboljim prijateljem iz razreda Olegom preslušavajući Enove ambijentalne i srodne eksperimentalne i elektronske albume.
“Lux”, za koji Eno kaže da može “nagraditi pažnju slušatelja, ali bez striktnog zahtijevanja slušanja”, naravno, nije za ples, ali jest komad ambijentalne i uvjetno rečeno retro-futurističke elektronske glazbe koja meandrira, mutira, prelijeva se iz jedne teme u drugu pa čak i izobličuje osjećaj za vrijeme i prostor.
Moguće je i da se percepcija samoga djela mijenja ovisno o tome da li ga slušate uz mnogo sunca ili za depresivno sivog dana, živčani poput psa jer po drugi put pišete isti tekst pošto ste prvu verziju izgubili zbog kraha kompjutorskog programa. “Lux” u takvim trenucima rastrojstva zvuči umirujuće i blagotovorno.
Možda sprečavanje razbijanja računala nije bilo na pameti Enou kad je snimao “Lux”, ali i to je jedna od mogućih namjena njegovog novog albuma čiji tonovi mogu u instalaciju pretvoriti torinsku galeriju, tokijski aerodrom, ali i nečiju radnu sobu.