Band of Horses: Nijhovih gitara ne bi se sramio ni Roger McGuinn

Dylan je u Nashvilleu snimao “Blonde On Blonde” i u kutu za klavirom završavao pjesme dok su besposleni muzičari igrali stolni tenis. Negdje iz prikrajka, s metlom u ruci, krišom ih je zadivljeno gledao Kris Kristofferson, koji je tada u zgradi studija radio kao podvornik.

Jednom se neki novinar htio probiti do Dylana, ali ga je producent Bob Johnson oštro upozorio da se umjetnika ne smije ometati.

“Zašto ga ne smijem ometati?” začudio se novinar.

“On je gospodin Columbia Records”, odgovorio je Johnson svečano.

Danas je to vrijeme zaboravljena prošlost. Doba bogova je završilo, diskografskom industrijom vladaju genetski laboratoriji koji mućkaju zvijezde poput Justina Timberlakea i 50 Centa. Ali, pogrešno je vjerovati da je muzika nestala, kao što ojađeno tvrde stari rokeri u majicama Rolling Stonesa, rastegnutim preko pivskih trbuha.

Eh, nema više pjevača kao što je bio Buddy Holly, kažu. Ma, vraga, da su se samo potrudili naći čovjeka koji se zove Pete Molinari, a ovaj je baš prije nekoliko dana objavio novi album, našli bi friško snimljeno sve što su ikada voljeli kod Hollyja.

Band of Horses, petorica mladih glazbenika iz Seattlea, u proljeće su izdali svoju treću ploču “Infinite Arms”, s koje bi se baš svaka pjesma mogla uvrstiti na “Déja Vu” Crosby, Stillsa, Nasha & Younga.

Ovlaš i bez reda uzeo sam “Laredo”, poletnu, praskavu gitarsku stvar s prekrasnim vokalnim haromijama. Roger McGuinn ne bi se sramio njihovih gitara, a Everly Brothers bi rekli: “To je to!” da čuju njihovo pjevanje. A stotine je sličnih klinaca negdje vani i svoje uzbudljive priče svakodnevno uspješno pretaču u sada već drevni format trominutne pop-kompozicije.

Za Band of Horses bih volio da mogu reći: “Oni su Universal Music Group”, ali rock’n’roll vjerojatno nikada više neće biti tako važan. Ipak, ne žalim se, kad god ih budem trebao, ja ću ih naći.