EMOTIVAN KONCERT

ALEKSANDAR DRAGAŠ 'Meci su samo kratkotrajno jači od rock’n’rolla. Ne zaboravite to, posebno ne uoči nastupa Eagles of Death Metal u Zagrebu'

 REUTERS
Sastav koji je hirom sudbine postao planetarno poznat, održao je emotivan koncert pred francuskom publikom

Tri dana uoči “ponovljenog” koncerta u zagrebačkoj Tvornici kulture (19. veljače) kalifornijska rock’n’roll grupa Eagles Of Death Metal vratila se u Pariz, kako su njezini članovi na čelu s Jessejem Hughesom i obećali nakon masakra u Bataclanu iz kojeg su sredinom studenoga prošle godine jedva izvukli živu glavu, nažalost ne i jedan momak iz njihovog tour osoblja, Nick Alexander.

I na jednoj od naših televizija mogli ste u utorak predvečer vidjeti koliko je Jesse i danas, tri mjeseca nakon jezovitog pokolja u Bataclanu, potresen onime što se dogodilo bendu, a još više smrtima nedužnih ljudi koji su u taj pariški klub došli samo i jedino po zdravu rock’n’roll zabavu kakvu inače uživo pružaju Eagles of Death Metal.

Poginule je nazvao anđelima, a u intervjuu francuskoj televiziji iTele zapitao se bi li možda bilo manje mrtvih u Bataclanu da je u Europi dozvoljeno i rašireno nošenje oružja kao u Americi. Na stranu što je Jesse vatreni pobornik nošenja oružja, pa čak i Donalda Trumpa, no doista se valja zapitati ima li logike u njegovom pitanju francuskoj, ali i cjelokupnoj europskoj javnosti suočenoj s dosad nepojmljivim prijetnjama islamističkih terorista: “Je li francuska kontrola nošenja naoružanja, odnosno zabrana nošenja oružja, spasila od smrti ijednu poginulu osobu u Bataclanu? Ako itko može na ovo pitanje odgovoriti potvrdno, volio bih to čuti, jer ja tako ne mislim... Mrzim što je tako, no sad sam još uvjereniji kako je do trenutka kad ga nitko neće imati bolje da oružje nose svi koji to žele”.

Debata o oružju

S obzirom na ISIL i druge razmjere terorizma, možda će zbog te prijetnje i u Europi krenuti debata o slobodnom nošenju oružja, čak i ako znamo da zbog njih u Americi ginu mnogi pa se tamo ista debata vodi u suprotnom smjeru, odnosno ka zabrani nošenja oružja, od čega u SAD-u vjerojatno ipak nikada neće biti ništa.

Kako god završili s pitanjem o slobodi nošenja oružja, umjesto zabave pri kraju koncerta Eagles Of Death Metal u Bataclanu sredinom studenoga prošle godine publiku je dočekala paljba iz kalašnjikova islamističkih terorista iz redova ISIL-ovih skupina, razbacanih diljem Europe. Bi li bilo manje mrtvih da se teroristima mogao u publici suprotstaviti netko tko je igrom slučaja smio nositi, pa time i imao oružje pri sebi, hipotetsko je pitanje na koje nikada nećemo doznati odgovor. Ostaje nam tek nada da se tako nešto neće više nikad ili barem ne tako skoro ponoviti. Naime, stotinjak mrtvih iz Bataclana, nažalost, više se nikada neće vratiti među žive, ali Eagles Of Death Metal uspjeli su nadići taj strašan, proživljeni košmar i vratiti se u parišku L’Olympiju jer se Bataclan u kojem žele nastupiti prvi još uvijek preuređuje. Iako su uoči koncerta u utorak u Parizu nastupili u Stockholmu i Oslu, logično je da nastup Eaglesa u L’Olympiji taj koji se našao se pod lupom svjetske javnosti.

Gitara u bojama zastave

Svjetski mediji, stoga, javljaju o pravoj “rock’n’roll katarzi” (Guardian) koja se odigrala na izrazito emotivnom nastupu Eaglesa u L’OLympiji koji su hirom sudbine prerasli od manje poznatog rock’n’roll benda u jedan od trenutno glavnih simbola demokracije i slobode Zapada. Ti i takvi Eaglesi zauvijek su “utkani u tkivo Pariza”, a i Jesse je posve opravdano ustvrdio kako je zbog svega što se dogodilo on na neki način “postao Parižanin”. Kratkotrajnu paniku, izazvanu napadima na Bataclan i jedan restoran, uz pokušaj napada na stadion te početkom prošle godine izvedeni teroristički napad na redakciju satiričkog lista Charlie Hebdo, očekivano je zamijenio dugotrajniji sentiment u kojem se sudaraju bijes i tuga s građanskom hrabrošću i voljom da nastavimo sa životima kakve ljudi inače vode u onome što zovemo zapadnim civilizacijskim krugom, a čiji je jedan od velikih simbola osobne slobode još davnih 50-ih i 60-ih postao rock’n’roll. Terorističkim napadom na Bataclan taj je osjećaj o potrebi zadržavanja zapadnjačkog stila života i stečenih sloboda samo produbljen. Zbog iste tragedije Eagles Of Death Metal prerasli su žanr u kojem djeluju kao klupski bend i postali kućno ime diljem svijeta, čak i kod ljudi koji njihovu glazbu inače nikada ne bi slušali.

Nakon takvih događaja, logično je da su se i na koncertu u L’Olympiji uskomešale emocije, kako na bini, tako i među publikom. Jesse je, javljaju izvjestitelji, plakao, smijao se, urlao, plesao, svirao gitaru obojanu bojama francuske zastave, razbio jednu drugu, držao za ruku jednog od preživjelih iz Bataclana koji i danas sjedi prikovan za invalidska kolica. Ne mogu vam iz prve ruke potvrditi kako je bilo na Eaglesima u Parizu, jer tamo nisam bio, ali mogu pretpostaviti kako je na djelu ponovo bilo ono što s nekolicinom prijatelja nazivam “the healing power of rock’n’roll”, odnosno “ljekovitom snagom rock’n’rolla” koji doista ima, kad je sjajan i zabavan kako to jest u Eaglesa, sposobnost da i najveću tugu nadiđe katarzičnim razrješenjem.

Očekivano, “Kiss The Devil”, na kojoj su počeli prvi rafali terorista u Bataclanu, nije bila izvedena, ali zato jesu brojne druge pjesme Eaglesa, uključivši i obrade “Brown Sugar” Stonesa i “Save A Prayer” Duran Duran, objavljenoj na četvrtom albumu “Zipper Down”, a koja je u međuvremenu postala glazbenim simbolom pokolja u Bataclanu, odnosno žalovanjem za žrtvama.

Eaglesi, ma koliko šansa od ponovljenog napada bila minimalna, ništa nisu željeli prepustiti slučaju pa je pred dvoranom bilo policije s dugim cijevima, kako bi to trebalo upriličiti i pred Tvornicom jer dozvole za nošenje oružja ipak nemamo, a publici je na dispoziciji bio i jedan psiholog, što u Zagrebu ipak neće biti potrebno.

“Bilo je teško, ali bio je i gušt”, zaključio je jedan od posjetitelja, 27-godišnji Julien koji se bojao da bi koncert mogao proći samo i jedino u tuzi za poginulima u Bataclanu. No Jesse, čak i kad je vidno istraumatiziran, ipak je čovjek koji duhovitošću i zaraznim smijehom pokušava nadići sve životne nedaće, pa tako i stravičan pokolj koji ne da nije zaustavio rock’n’roll nego čak nije spriječio ni Eagles Of Death Metal da se vrate u Pariz, nakon kojeg će nam preko Münchena u petak stići u Zagreb.

Život ide dalje

A na nama je da Eaglese dočekamo kao dobre prijatelje, što nekima nakon tri nastupa ovdje već i jesu postali, odnosno da ih svojom reakcijom razgalimo do te mjere da ni na tren ne pomisle kako bi Tvornica kulture mogla postati novim Bataclanom. Naravno da će ta tema biti neizbježna među publikom te da će Jesse nešto o krvavim pariškim događajima možda reći i na pozornici Tvornice, ali ono zbog čega će publika doći, prije i poslije svega, prava je rock’n’roll zabava kakvu Eagles of Death Metal isijavaju na svim koncertima, osim ako neka teroristička baraba ne zapuca po njima i njihovoj publici, kao u Bataclanu. Srećom, rock’n’roll i život, osim za tragično poginule, ide dalje. Meci su samo kratkotrajno jači od “ljekovite snage rock’n’rolla” i to je nešto što ne biste trebali zaboraviti, a posebice ne uoči dolaska Eagles of Death Metal u Zagreb.

Kako je bilo s Eaglesima nakon njihova prvog koncerta u Zagrebu?

Premda pod dobrom rock’n’roll zabavom ne pomislim prvo na Guns N’ Roses s kojim Eagles Of Death Metal samo što se nisu potukli nakon prvog i posljednjeg zajedničkog koncerta, ispada da se danas mnogi srame seksa, automobila i alkohola. Srećom, ne i Eagles Of Death Metal, koji su kao “poslić sa strane” koncem 90-ih u Palm Desertu u Kaliforniji pokrenuli Josh Homme iz Queens Of The Stone Age i njegov najbolji prijatelj Jesse Hughes, inače novinar opijen motivima koje su u svojim besmrtnim pjesmama opjevali Stonesi, Steppenwolf, CCR, ZZ Top, AC/DC, Kiss, Cheap Trick, T.Rex, Ramones, Led Zeppelin i Black Sabbath. Noć nakon njihovog prvog koncerta u Zagrebu, također u Tvornici kulture prije desetak godina, potrošili smo uz pivo, pljuge i bilijar u Route 66 da bismo se kod autobusa, parkiranog iza Tvornice, pred jutro rastali poput braće po krvi i oružju. “Party animal” Jesse Hughes u malom prstu, naravno s dobrom dozom zafrkancije, ima sve kvalifikacije za posao rock’n’roll zvijezde, smatrajući se “učenikom Little Richarda i Keith Richardsa” i držeći kako ljudi prečesto “u rocku traže nešto revolucionarno, iako pod suncem nema ničeg bitno novog”. Njegov me humor osvojio koliko i pjesme s raskrižja glam, punk, boogie i hard rocka. Ima danas mnogo važnijih grupa od Eagles Of Death Metal, nije teško složiti se s konstatacijom magazina Rolling Stone, ali nakon Pariza baš i ne tako mnogo, a doista niti jedna od njih nije toliko zabavna kao banda Jesseja Hughesa u čijem su portfelju sad već četiri cool albuma: “Peace, Love, Death, Metal”, “Death By Sexy”, “Heart On” i “Zipper Down”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 00:54