'EAGLES OF DEATH METAL' U ZAGREBU SU ZALIJEČILI RANE Nakon svega što su prošli, za ovaj koncert su rekli da je bio jedan od najboljih i najljepših

Majku ti j...., pa ti si nam prije 10 godina organizirao prvi koncert u Zagrebu, a onda smo cijelu noć igrali bilijar, baš mi je drago da te vidim, brate, odmah mi je nakon ulaska u backstage Jesse Hughes dao do znanja da se sjeća te duge noći nakon prvog nastupa Eagles of Death Metal u Tvornici. Tri mjeseca nakon pokolja u Bataclanu i tri dana nakon povratničkog koncerta u pariškoj L’Olympiji napokon smo si pali u zagrljaj; čvrst, dug, utješan i oslobađajući.

“Hej, Tuesday (obraća se djevojci s kojom živi, inače pornoglumici), ovaj lik i ja smo imali taj veličanstveni trenutak u kojem rock’n’roll odzvanja bez prestanka”, usput mi pokazujući magnet za gitaru koji mu je jedan Francuz napravio u obliku Eiffelova tornja, stiliziranog poput hipijevskog znaka za mir. “Baš na tom prvom koncertu u Zagrebu instantno smo se i zauvijek povezali s ljudima ovdje”, prisjeća se Jesse nastupa otprije desetak godina.

“Kužiš, rokeri više ne vise cijelu noć vani, kako smo mi to tada učinili, nego odmah nakon nastupa iz kluba ili dvorane bježe u hotel i na internet. A ti si nam pokazao Zagreb, što organizatori koncerata gotovo da više i ne čine, pa nas još zabavljao cijelu noć, i to je jedini način da u jednoj noći upoznaš grad i njegove ljude. Zato nam je Zagreb ostao u tako lijepom sjećanju, a nadam se da ni Pariz nećemo više percipirati kroz stravičan pokolj u Bataclanu jer ga sad u sjećanje možemo prizvati i kroz izuzetno emotivan i oslobađajući nastup u L’Olympiji”, krenuo je Jesse u kontemplaciju o posljednja tri mjeseca u njegovu i životu drugih članova Eagles of Death Metala, poput gitarista Davea s kojim sam se barem minutu-dvije također držao u grčevitom zagrljaju, puštajući da iz nas iščili sva nataložena negativna energija.

Kolektivno oslobađanje

Malo kasnije u dvorani isto je u dva navrata učinila i publika, urlajući po pet-šest minuta iz petnih žila pod svim upaljenim svjetlima i slaveći bend koji je jedva izvukao živu glavu iz Bataclana. Nažalost, ne i njihov prodavač majica i ploča Nick Alexander. Jesse u tim trenucima, premda uvijek spreman na zafrkanciju i trikove poput češljanja kose, brkova i obrva prije negoli bend zatutnji otvornu “I Only Want You”, nije mogao suspregnuti suze, ali ovaj put radosnice. Bilo je to kolektivno oslobađanja negativne energije kroz “ljekovitu snagu rock’n’rolla”.

Da ne bi bilo zabune, nikada nisam, niti ću ikada tvrditi da je Eagles of Death Metal jedan od najboljih rock bendova na svijetu. Ipak, ne razumijem ljude kojima su Eaglesi dosadni. Prije bih rekao da neki posljednjih 15-ak godina rock poimaju kao intelektualnu gimnastiku čijih se ranijih dana - kad je bio efikasno sredstvo za ganjanje cura, automobila, motora i cjelonoćnu brijačinu - danas gotovo nitko ne sjeća, osim ako ne ode na koncert Eaglesa, AC/DC, ZZ Topa i donedavno Motorheada. A Jesse i njegov bend i ne čine ništa drugo nego nas vraćaju u te dane rock’n’rolla kao zabave, svjesno i namjerno - poput mnogih u povijesti rocka, od Elvisa Presleyja do Jacka Whitea - kompilirajući, posuđujući i kradući masne rifove. Dobro reče moj frend Ljubo, “ne poznajem ni jednu njihovu pjesmu, ali zapravo ih sve znam”, naglašavajući da Eaglesi suvislo i zabavno miješaju glam, punk, hard i boogie rock u visokooktansku mješavinu pod čijim opijatskim djelovanjem pristojne zagrebačke djevojke na stage bacaju grudnjake (barem pet komada u raznim bojama, najviše mi se dopao ljubičasti) i gaćice (komada jedan, bijele tange s malo čipkice). Kao i u slučaju Jima Jonesa Revuea ili Jon Spencer Blues Explosiona, cure ponekad bolje kuže rock’n’roll nego dečki. Možda je tako i u Parizu.

Povratak u Pariz

“Morali smo se vratiti u Pariz kako bismo i mi i publika prevladali masakr u Bataclanu. Našli smo se pred tim j...... teroristima, ljudi su iskazali neviđenu hrabrost i u klubu, ali i na putu kući pješice, metroom ili autobusom, ne znajući što se još može dogoditi jer je zavladalo stanje totalnog kaosa. No, publika nam se sada vratila i pokazala da se ničega ne boji. Imali smo i psihologa, ali na koncu samo je sjedio pokraj pozornice L’Olympije i gledao kako publika, uz rock’n’roll, zajedno s nama prolazi kroz katarzu. Bila je to Božja ruka na djelu i j... mi se ako netko u to ne vjeruje”, opisuje Jesse.

Slična katarza dogodila se i u Tvornici, posebice pri kraju kad je bend izvodio “Save A Prayer” Duran Durana koja je u njihovoj izvedbi postala simbolom otpora strahu od terora u Parizu. “Zvao me Bono, dan nakon Bataclana. Rekao mi je: Znaš da je cijeli svijet moja pozornica i ako trebate bilo što, bilo kakvu pomoć, ja i moji dečki smo tu da vam pomognemo kako god znamo i umijemo. Znam da si i ti vjernik, ajmo se pomoliti, a onda ćemo vidjeti što i kako dalje”, prepričava Jesse razgovor s liderom U2. “Jako to cijenim jer ono što nam se dogodilo, bilo je poput j..... zlokobnog vudua, ali Bog je našao način kako da dotakne ljude i pomogne im da nadvladaju tugu i strah. Na koncu je ono najgore iz jednih ljudi s vremenom izvuklo ono najbolje iz drugih i zato terorizam nema šanse. Nevine i nenaoružane ljude u Bataclanu pobili su zlikovci s ilegalnim oružjem, ali nisu nas pobijedili. Nije oružje počinilo zlo, nego lutkar iz sjene koji tim luđacima upravlja kao marionetama.

Te vucibatine mora da je zgromilo kad su ih ljudi u Bataclanu s prkosom gledali u oči i u cijevi njihova oružja, znajući da će umrijeti”, pojašnjava Jesse ono što bismo mogli opisati i stihovima Neila Younga “my, my, hey, hey, rock ‘n’ roll is here to stay”. Pitanje je i bi li masakr u Bataclanu polučio manje mrtvih da je Jesse imao koji komad iz impresivne osobne kolekcije naoružanja u kojoj je i jedan hrvatski pištolj HS, ali i jedan srpski iz Crvene zastave. Od tog američkog hardcore desničara, koji se sa bendom našao na prvoj crti obrane zapadnjačkog načina života, ovi naši bi mogli naučiti zašto cijeni antifašizam, što sam otkrio dok sam mu uz ploču na zidu Tvornice objašnjavao tko je Josip Kraš.

Cijevi oružja

Nakon svega što su Eaglesi prošli, ovaj koncert u Tvornici, za koji mi je Dave malo kasnije rekao da mu je bio jedan od najboljih i najljepših, protekao je onako kako je i trebao. Predivna zagrebačka publika zaliječila je rane bendu koji je napravio sve da nas, unatoč traumi iz Bataclana, razgali rock’n’rollom i neuništivim životnim optimizmom. Pucalo se, srećom, nije, ali je prštalo od smijeha i suza, zabave i tuge, ponosa i prkosa te onoga što, svim nedaćama unatoč, zovemo životom koji nam valja živjeti punim plućima dok nas Bog ne pozove k sebi. A kad smo već kod Boga, za kraj evo i informacije da ćemo vjerojatno i u Zagrebu imati prigodu vidjeti rokersku verziju Wagnerova “Sumraka Bogova” u kojem glavne role igraju Iggy Pop, Henry Rollins, Grace Jones i Jesse Hughes.