'U mojoj novoj komediji junak nije prime minister, nego lik koji uzgaja veliki poriluk'

Redateljica Snježana Tribuson nakon 14 godina stanke ponovno se predstavlja dugometražnim igranim filmom na Pulskom filmskom festivalu. Redateljica filmova “Tri muškarca Melite Žganjer” i “Ne dao Bog većeg zla” dolazi u Pulu s romantičnom komedijom, prvom koju je napravila nakon velikog uspjeha filma o punašnoj ljubiteljici meksičkih sapunica koja, tamaneći kolače, sentimentalno mašta o glumačkoj zvijezdi Felipeu Muleru.

- U filmu “Sve najbolje”, koji se događa u predbožićno vrijeme, nekoliko usamljenih lica povezat će se pomoću čudnih okolnosti za koje su krivi žohari i otrovani kolačići. Glavni par filma su Ksenija Marinković i Bogdan Diklić, dok drugi par tumače Renata Pokupić i Ozren Grabarić. Renata Pokupić i Ozren Grabarić glume operne pjevače, što je Ozrenu, dakako, bilo teže. U filmu je nasnimljen glas profesionalnog opernog pjevača, no Grabarić je za ulogu morao svladati osnove tehnike opernog pjevanja da se ne vidi da ne pjeva on. Moram reći da je to dobro ulovio, u postprodukciji jedan je suradnik mislio da Ozren fakat pjeva - tumači redateljica Tribuson koja će reći da film “Sve najbolje” nalikuje hitu “Love actually” tek po strukturalnim karakteristikama, nekoliko se priča spoji na koncu u jednu.

Nova serija

- U “Love Actually” glavni je lik prime minister, a kod mene glavni lik uzgaja veliki poriluk - distancira se od holivudske uspješnice. Glavni zavodnik u zapletu je soboslikar kojeg igra Goran Navojec.

- Dopala ga je uloga posve suprotna od one u “Meliti Žganjer”, zbog koje mi je godinama prigovarao, žalio se kako je on tamo povučeni introvert i da su ga zbog mene ukalupili u taj profil glumca. Sad smo to riješili, a bude li još prigovarao, tužit ću ga mami. Oboje smo iz Bjelovara i poznam gospođu - smije se Snježana Tribuson koja je pauzirala u dugom metru iz razloga što je međuvremenu snimila 74 nastavka serije “Odmori se, zaslužio si”, kao i dva kratka igrana filma, “Pod vedrim nebom“ i “Tri ljubavne priče”.

- Kako su tri glumca iz serije umrla, Predrag Vušović, Čedo Martinić i Ljubomir Kapor, Vera Zima izjasnila se da ne vidi kako bi se bez njih projekt mogao nastaviti. Nemam nostalgiju za serijom, mislim da je pet sezona bilo sasvim dovoljno - govori redateljica, koja je počela pisati scenarij za novu kriminalističku seriju u suradnji ponovno sa starijim bratom, književnikom Goranom Tribusonom.

- Seriju planiramo ponuditi HTV-u, radnja se odvija u miljeu sličnom onome gdje stanuje obitelj Kosmički, u kvartu gdje su neke kućice s vrtom. U središtu je interesa opet obitelj, ovaj put jednog policajca koji zbog prevelikog poštenja, kao i naivnosti ne može napredovati u poslu - najavljuje profesorica režije na zagrebačkoj ADU. Među studentima, danas će posebno istaknuti sve veći broj novostasalih redateljica kao što su Barbara Vekarić, Silva Čapin, Dalija Dozet, Judita Gamulin ili Jasna Nanut.

Odrastanje

Snježana Tribuson diplomirala je režiju 1981. i bila je prva žena poslije Wellesove muze Oje Kodar koja se na nacionalnom festivalu predstavila dugometražnim filmom. Rođena 1957. u Bjelovaru, režiju je upisala u vrijeme kada nitko od Tribusonovih ništa posebno nije značio u hrvatskoj kulturi, brat Goran u to je vrijeme bio pisac s jednom knjigom. O njezinu odrastanju u maloj varoši, poprilično točno u karakterima likova, svjedoči film “Ne dao Bog većeg zla” prema scenariju Gorana Tribusona.

- Živjeli smo kao i u filmu, u blizini groblja, s bakom. Mama Nevenka, podrijetlom iz Podgore, predavala je likovni odgoj i skupljala likovne monografije i knjige iz povijesti umjetnosti, kao i sve što je od svoje plaće uspjela kupiti, a sličilo je na neku umjetnost. Tako da smo odrastali okruženi keramičkim tanjurima i raznim knjigama u koje smo gledali kao u slikovnice, s obzirom na to da su bile pune reprodukcija umjetničkih djela velikih majstora. Otac Milan, kojeg smo svi zvali Branko, bio je kamenoklesar, po obiteljskoj tradiciji Tribusonovih koji su loza talijanskih korijena. Naš pradjed, klesar Giuseppe Tribuson doselio je u doba I. svjetskog rata sa sinom Angelom u Bjelovar. Oženio je moju baku Milicu, koja je iz sela u blizini Bjelovara - tumači obiteljsko stablo.

Bijeg s prijemnog

Tribusoni su, kao kakvi bjelovarski Topalovići, živjeli sa smrću svakodnevno.

- Kad bi otac došao kući jesti, baka bi vikala iz svoje kućice u dvorištu: “Branko, tko je umro?“. Tako se raspitivala za potencijalne mušterije. Svako jutro u mojoj obitelji čitale su se osmrtnice u novinama, kao i one zalijepljene po stablima, prizor kakav se i danas može vidjeti po manjim mjestima. Sjećam se da je baka tati, koji je godinama prethodno radio u društvenom sektoru, u jednom trenutku rekla da zašto ne bi radio svoj obiteljski posao, kojim su se bavili djed i pradjed, kad tu uvijek ima mušterija - sjeća se bake koja je u poznim sedamdesetima s velikim zanimanjem čitala “Strah od letenja” Erice Jong i živo raspravljala s unukovim prijateljima o doprinosu “ševe bez šlica” svjetskoj prozi.

Škola je tih godina u popodnevnoj smjeni trajala do 18.10, a filmovi su počinjali u 18 i osam. Snježana Tribuson bježala bi sa zadnjega sata kako bi stigla na filmsku projekciju. Sa 18 je došla u Zagreb upisati Akademiju na kojoj se, u to doba, u dvije godine fakulteta studiralo i filmsku i kazališnu režiju.

- Sjećam se kako sam pokušala pobjeći s prijemnog za kazališnu režiju. Čekajući red za prijemni čula sam profesore kako se svađaju zbog prethodnog studenta, koji se šesti put pokušao upisati na Akademiju, i prepala se. Profesor Batušić, shvativši što se dogodilo, trčao je za mnom… Uspio me uhvatiti ispred HNK i zamolio me da se vratim na prijemni. Zahvaljujući toj epizodi svi su me profesori dobro upamtili - danas se smije anegdoti s prijemnoga.

Šoferka kod Nole

Asistirala je u ranim danima starijim filmašima, a i ponekom kazališnom redatelju. I danas žali što se nikad nije samostalno prihvatila režije neke predstave. Od ranih filmskih asistentura bio je tu, među ostalim, Tadićev “Ritam zločina”, kao i “Diploma za smrt” Živorada Tomića…

- Živorad Tomić je sa mnom studirao, to je čovjek od kojeg sam o filmu najviše naučila jer on je znao - sve. Nevolja je što više ne snima, oženio se, dobio djecu i počeo raditi na televiziji - govori redateljica i “Poštanskog sandučića”, emisije za djecu koju pamti po dobroj ekipi, Slavici Knežević, Sretenu Mokroviću, pokojnom Đorđu Rapajiću. Neki od glumaca prijatelji su joj bili i prije nego što su postali glumci, poput Mirjane Rogine ili Bogdana Diklića. Glumce, općenito, voli unatoč njihovim povremenim ćudljivim raspoloženjima.

- Znam koju količinu ega mogu očekivati od glumaca. Razumijem ih jer kako bi drugačije bilo moguće svaki dan izlaziti pred ljude. Meni bi, da sam na njihovu mjestu, dan od jutra bio upropašten da znam da navečer morama stati na scenu - kaže redateljica koja je unatoč ovoj izjavi 12 puta glumila u serijama i u filmovima.

- 12 uloga mi se broji na Imdb-u? Užas. Ja sama sebe ne bih nikad uzela da glumim igdje, osim iz nužde, totalni sam antitalent. Najveća je smijurija bila kad sam u Nolinu filmu “Svaki put kad se rastajemo” glumila šoferku kamiona. Prvo, ne znam voziti ništa osim bicikla, a drugo, trebala sam u vožnji opsovati Mustafu Nadarevića s “… ti mater ćoravu”. On me je stalno zezao da moram reći “… ti mater ćelavu”. Toliko me puta zbunjivao da sam na kraju rekla “ćelavu” - sjeća se zgode sa snimanja.

Nije nedostajalo smiješnih epizoda ni na snimanjima njezinih dugometražnih filmova.

- Kad se snimao film “Ne dao Bog većeg zla” imali smo lažni bunar na setu, no nisu svi znali da je lažni. U nekom trenutku Ivo Gregurević je na užas prisutnih u lažni bunar, koji je bio zapravo ograda na travi, bacio psa. Dok se snimala “Melita Žganjer” Filip Šovagović redovito je unosio smijeh. Kad je imao dugačke tekstove na španjolskom, polijepio bi si ih na zidove, u kuteve koji nisu u kadru. Onda bi mu rasvjeta namjerno okretala papire, a u pola scene umjesto Filipa koji izgovara tekst čuli bismo njegovo psovanje - sjeća se.

Sin i muž

Kad ne piše scenarij i ne snima, uzme si knjigu ili se ulogira na FB profil svojeg supruga, teoretičara Hrvoja Turkovića.

- Nisam uzela prezime pa dosta ljudi misli da mi je brat muž. Imamo odraslog sina Gorana, grafički je dizajner, radi grafički dizajn za razne institucije, privatnike, plakate, radi špice za filmove i serije, dobio je nagradu na Danima hrvatskog filma za špicu za seriju “Patrola na cesti”. Svake godine ljetujemo na Lošinju. Kako ja jako volim velike obitelji, kad su roditelji umrli, zajedno s bratom kupila sam kuću na moru pa se naše obitelji zajedno druže na moru i nadoknađuju propušteno u Zagrebu - završava razgovor redateljica.