NENAD POLIMAC O 'ČUVARU DVORCA' Nolina serija velika je propuštena prilika HRT-a

Agent UDBA-e (Vinko Kraljević) vreba negdje u Njemačkoj prebjega iz Jugoslavije (Filip Nola).

Potonji je izašao iz kuće prošetati psa i agentu je to idealna prilika likvidirati metu. Već se mašio za pištolj s prigušivačem, kad se u tom trenutku zaustavio kombi s njemačkim agentima i ugurao zbunjenog šetača unutra: očito su znali što mu se sprema i preduhitrili ubojicu. Scena je razmjerno dobro izvedena, osim jednog detalja: ne znamo što je bilo sa psom, u kombiju svakako nije završio, a ni na cesti jer je kamera pokazala pust pejzaž nakon te navodne otmice.

Znak socijalizma

Reklo bi se da je Lukas Nola, scenarist i redatelj serije “Čuvar dvorca”, filmaš koji ne pazi na detalje, no to baš nije tako. Pazi samo na one koji za njega imaju posebno značenje. Recimo, na kišobran glavnog junaka Borisa Bišćana (Ivo Gregurević), agentova naredbodavca, koji se teško i nespretno otvara, kao što je to često bio slučaj sredinom osamdesetih, kada smo kupovali suviše jeftine artikle te vrste.

U zgradi u kojoj Bišćan radi, pa i u nekim drugima, čistačice usisivačima marljivo obavljaju svoj posao po hodnicima i uredima, isprva je to ne osobito naglašen ritual, no kad ga vidite po deseti-petnaesti put, shvatite da je to za Nolu svojevrsni znak socijalizma: tada nitko nije smio stajati besposlen pa ni čistačice. Zašto to nisu radile kada završi uredovno radno vrijeme, ostaje zagonetka: da se tako nešto događalo u firmama u kojima sam tih godina radio, sirote radnice bi letjele van naglavačke.

Obrat

Detalja još ima bezbroj, njima Nola karakterizira svoje likove (Bišćan, recimo, hrani svoje ribice, redovno pije mlijeko i jede sendvič s parizerom), ali i jezivo usporava radnju, koja bi zapravo trebala biti itekako uzbudljiva. Već u prvoj epizodi dogodi se trostruka likvidacija, i to učini spomenuti agent, a među žrtvama su dječak i njegova majka. Ta epizoda završava ubojstvom šlampave agentove pomoćnice (Dajana Čuljak), cura je bačena u kadu, a za njom je poletio i fen za sušenje kose: mnogi su tako stradali, i to ne baš slučajno. U četvrtoj epizodi s kojom serija i završava likvidira se koga se god stigne, insceniraju se i dva predoziranja, a na životu ostaju samo političari i časnici JNA: za agente očito nema milosti. Prava je šteta što je Nola sam zagrizao temu koja je kao stvorena za televizijsku seriju: zločini agenata UDBA-e šezdesetih, čiji se repovi povlače i danas, pa to je priča kakvu se samo moglo poželjeti.

Prvu je grešku napravio kad ju je koncipirao kao mini seriju od četiri epizode: moglo ih je biti i deset, ne bi škodila još koja sezona, no za tako nešto trebao je profesionalnog scenarista koji bi smišljao zaplete i njihove brojne odvojke, za što on sam očito nije sposoban. Njega zanima ugođaj, nimalo slučajno da inače izvrsna kamera Mirka Pivčevića mnogo više privlači pažnju od eventualnih dramskih zaokreta jer to je teren na kojem se Nola dobro snalazi: i filmovi su mu inače spektakularno snimljeni, no što se u njima zbiva, to često vrlo brzo zaboravite: iznimka je njegov zadnji film “Šuti”, nakrcan takvim prizorima obiteljskog nasilja, da je gledateljima nenaviklim na tako okrutni prosede izazvao noćne more. Ni u seriji “Čuvar dvorca” nema baš dramskih suptilnosti: kada se u četvrtoj epizodi dogodi obrat koji bi trebao biti iznenađenje, stvarno morate biti naivac pa da ne naslutite što će se zapravo dogoditi.

Puno metafora

Nolina serija velika je propuštena prilika HRT-a. Režirana je pozerski, s puno metafora, vizualnih preskoka i još koječega, u njoj su prvorazredni glumci (iako je Gregurević markantan, puno mi je prirodniji i nenametljiviji Vinko Kraljević kao egzekutor kojem je to samo posao kao i svaki drugi), zanimljiva je i dramska okosnica da nova, mlađa generacija udbaša smjenjuje stariju, koja je već otpisana, ali sve je to traljavo napisano i zahtijevalo je ne samo jednog, nego tim ambicioznih scenarista. Šteta, serija je ionako protekla bez prevelikih medijskih odjeka, što je i zaslužila, ali sve je moglo biti i drugačije.