'Svi moji filmovi nastaju više ili manje slučajno. Tako je bilo i sada. Crnogorski pisac je na bespućima YouTubea primijetio klip i tako je počelo'

Od petka u kina stiže novi dokumentarac Gorana Devića “Na vodi”, još jedan njegov film o Sisku, u njemu portretira rodni grad što leži na tri rijeke, donedavno industrijski centar.

Na neki dan završenom ZagrebDoxu Devićev dokumentarni film “U ime Republike Hrvatske”, priča o čovjeku i bizarnu i opasnu sustavu, pobudio je među publikom veliku pažnju, a pripalo mu je i posebno priznanje žirija u regionalnoj konkurenciji. Marko Francišković, boreći se za svoj radikalni politički program, biva uhićen, a uskoro, nakon sudskog procesa, završava u psihijatrijskoj ustanovi.

Francišković, koji je kanio radikalno mijenjati društvo, tvrde, boluje od psihičkog poremećaja. Kad ga naposljetku proglase zdravim i kad mu vrate slobodu - više mu nije do društvenog angažmana. Umornom i razočaranom, sad ga ponajviše zanima da sinu kojeg nije vidio osam mjeseci nabavi sličicu nogometaša koja mu nedostaje u albumu.

Kako ste došli na ideju napraviti film o Marku Franciškoviću?

- Svi moji filmovi nastaju manje-više organski i slučajno. To u praksi znači da i ja i svi oni koji rade sa mnom na početku rade bez para. Sa svakim završenim filmom obećam si da više neću tako ulaziti u snimanja, a onda… Ovaj film je imao sličnu, organsku genezu. Briljantni crnogorski pisac Andrej Nikolaidis i ja pisali smo scenarij za igrani dio filma “Što da se radi?” i Andrej je na bespućima YouTubea primijetio klip “Marko Francišković izazvao paniku na HTV-u” te mi savjetovao da ga pronađem i da ga angažiramo kao naturščika za naš film. Ja ga nisam mogao pronaći jer je već bio zatvoren. Posjetio sam ga i suočen sa onim što mu se tada zbivao krenuli smo ga filmski pratiti.

Jeste li slutili kako će daleko, do ludnice čak, dospjeti radikalni Francišković?

- Kad smo se upoznali, već je bio zatvoren u jednoj ustanovi koju narod naziva ludnicom, ili barem u predvorju takve. Meni se činilo da tamo ne spada i da je tamo smješten iz političkih razloga. Film koji sam napravio moj je pokušaj postavljanja pitanja da li postoji toliko radikalan pojedinac koji je sa svojim tzv. radikalizmom opasniji od onoga što već imamo?

Pod sistemom ne podrazumijevam samo državu sa svojim represivnim aparatom nego nas sve skupa. Od tehničara na HTV-u koji su si samozvano uzimali pravo prekidati predstavljanje programa legitimnog kandidata na izborima, preko policije koja štiti na glavnom gradskom trgu krpu koju zovemo EU zastavom, do ostalih protagonista sudskog procesa.

Svi se lagodno ograđujemo od “radikalizma” jednog pojedinca dok u “radikalizam” u onom što nazivamo stvarnošću nemamo hrabrosti uprijeti prstom. Taj radikalizam nazivamo normalnošću, pa nam je normalno da će “naš” zdravstveni sistem nekoga operirati u bolnici u Houstonu, a drugog s istom bolesti pustiti da umre, normalno nam je da će sutra u ovoj zemlji studirati samo djeca bogatijih, normalno nam je da u bolnicama nema WC papira a kupujemo borbene avione, normalno nam je da se novinara koji napiše istinu osudi zbog povrede nečije časti i tako dalje i tako bliže…

Kako to da ste dobili zeleno svjetlo za snimanje suđenja koje blago rečeno, barem po onome što se u filmu vidi, sucu ne laska?

- U filmskom smislu ja sam slobodan čovjek i ne treba mi ničije “zeleno svjetlo” da počnem snimanje. Govorim naravno o dokumentarnom snimanju koje u početku može izgurati nekoliko ljudi. Ako mislite na dozvolu za snimanje u sudnici, nju vam je kao predstavniku javnosti dužan izdati viši sud od onoga na kome se sudi, ukoliko se ne pojave kao prepreke neki, u zakonu taksativno navedeni, razlozi za odbijanje. U našem slučaju takvih razloga za odbijanje nije bilo. Bez obzira na opće stanje u našem pravosudnom sistemu, taj sistem barem formalno još uvijek mora počivati na pravu javnosti. Kad ne bi bilo tog principa, ne moramo puno maštati kako bi to sve skupa još moglo izgledati.

Što ste radeći na ovom filmu saznali o zemlji u kojoj živite, nešto što, moguće, ne biste vjerovali, da su vam pričali …?

- U ovoj zemlji su se već dešavale stvari za koje sam kao dijete mislio da stanuju u povijesnim knjigama; od uvođenja poreza na pornografiju za neovisne novine, dokazivanja pripadanja hrvatskom narodu radi dobivanja državljanstva dokumentom koji izdaje jedna vjerska zajednica, nepriznavanja izbornih rezultata u glavnom gradu do izgona iz zemlje jedne skoro čitave nacionalne manjine. Tako da me ništa ne čudi. Čudi me jedino da se jedno ovakvo, da se poslužim rječnikom sudske vještakinje iz mog filma, bizarno suđenje, odigralo pred mojom kamerom. Pred kamerama se ljudi inače trude u pravilu pokazati u što boljem svjetlu. Pred kamerama su inače travnjaci uvijek podšišani, zahodi čisti, a državni službenici ljubazni i fini.

Napravili ste šest filmova o Sisku. Zadnji, “Na vodi”, dobio je priznanje najstarijeg festivala dokumentarnog filma, onog u Leipzigu. Ima li u Sisku još neka neispričana priča koja vas intrigira?

- Imam već jedan djelomično snimljen materijal, snimali smo stanare jedne sisačke zgrade za vrijeme nastanka murala na njihovom pročelju. Paralelno je teklo svjetsko prvenstvo u nogometu. Filmski smo pokušali vidjeti postoji li još uvijek ono što smo nekad zvali susjedstvom. Nakon prvog dijela snimanja s divnim ljudima iz ulice Hrvatskog narodnog preporoda mogu reći da za nas sve skupa još ima nade. Susjedstva, kao jedne od primarnih zajednica, na sreću još uvijek ima.