Što je bilo s konjem kojeg je Nietzsche zagrlio pa poludio

ZAGREB - Kultni mađarski filmaš Bela Tarr stigao je u Berlin s filmom “A Torinoi lo” (Torinski konj), za koji je već prije nekoliko godina najavio da mu je posljednji. Torinski konj iz naslova konj je kojeg je pred očima Friedricha Nietzschea izbičevao njegov vlasnik na torinskoj Via Carlo Alberto, nakon čega je Nietzsche prišao konju i zagrlio ga. Nietzsche je istog popodneva poludio, a Tarrov film - prema iskazu samog autora - trebao je ispričati što je bilo s konjem.

Jednoznačan Tarr

Cijelu tu anegdotu gledatelj sazna u prvih trideset sekundi, dok na ekranu vidite samo crni blank. Nakon toga slijedi desetominutni kadar u kojem stari kočijaš šiba konja koji vuče zapregu kroz vjetrovitu mađarsku pustu. Starac koji ima jednu oduzetu ruku živi na osamljenom seoskom kućanstvu sa starom kobilom i neudatom kćeri.

Život im se vrti u monotonom krugu kuluka i muke. Naravno, kao i uvijek kod Tarra, forma je kudikamo uzbudljivija od sadržaja.

Čitav film od dva i pol sata sastoji se od jedva 25 dugih, do perfekcije razrađenih kadrova sekvenci, opet je tu i ekspresivna crno-bijela kamera Freda Kelemena i muzika Mihaly Vigha prema kojoj se i Tom Waits doima kao Tajči. U prvih 50 minuta u filmu se izgovori samo jedna rečenica, i to kad ga kći pozove na ručak, a tada na vrata bane susjed koji kupuje rakiju i istrese u kameru petominutni, barokno kitnjasti monolog .

Doista volim Mađarove filmove, no moram priznati da “Torinski konj” nije na vrhu moje tarrofilske ljestvice. Film se doima jednoznačnim, kao sviranje na jednoj struni stalno iste melodije.

Turski Jules i Jim

Glavni program u četvrtak donio je i turski film “Naš veliki očaj” redatelja Seyfi Teomana, film koji bi se mogao opisati kao “anadolski Jules i Jim”. Junakinja filma Nidal djevojka je kojoj roditelji poginu, a brat je gastarbajter - stoga je on smjesti na stan kod dvojice školskih prijatelja. Oni se dakako u nju zaljube. Teomanov film nije smiješan da bi postao komedija, a ni produbljen da bi ostao drama.

Najzanimljiviji film četvrtka bio je španjolski “Također kiša” redateljice Iciar Bollain, u programu Panorama. Scenarist filma je Škot Paul Laverty , stalni suradnik Kena Loacha, koji se u ovom filmu laća zanimljive usporedbe: između španjolskih konkvistadora i globalnog kapitalizma.

Junaci filma su španjolski režiser ( Gael Garcia Bernal) i producent ( Luis Tosar) koji u Južnoj Americi snimaju kritički film o Kolumbu. Dok u Boliviji rade na filmu, izbiju politički nemiri. “Također kiša” raskošni je, dobro napravljeni politički film u tradiciji Coste Gavrasa, film kojem je prirodno stanište dodjela Oscara.