Dvoje jadnih ljudi i konj u pustari. Depresivno? Da, ali uzbudljivo!

Navodno posljednji film Béle Tarra (veliki mađarski redatelj zavjetovao se još prije tri godine da mu je to finalni rad, no tako nešto u više navrata je izjavljivao i pokojni Ingmar Bergman, pa se ipak opet iznova vraćao poslu) započinje anegdotom o filozofu Friedrichu Nietzscheu koji se 1889. našao u Torinu, bio svjedokom bičevanja konja i kada je pokušao zaštititi životinju, pao je na zemlju, kasnije su ustanovili da je duševno bolestan, pa je narednih 11 godina, sve do smrti, proveo u postelji. Tarru su svojedobno prepričali tu zgodu, a on je pitao: “A što je bilo s konjem?”

Šest dana

U “Torinskom konju” umjetnik je sam dao odgovor na to pitanje, no to treba uzeti samo uvjetno. “Torinski” u naslovu ne odnosi se na geografiju, radnja se odigrava negdje u mađarskoj pustari, a njezini su jedini protagonisti otac oduzete ruke i slijep na jedno oko, za kojeg nesebično skrbi dvadeset i nešto godišnja kći. Da, tu je i kobila, koja jedva da izlazi iz štale, odbija jesti, a jedini pokušaj da je se upregne u kola završava neuspjehom.

Dvoipolsatni crno-bijeli film podijeljen je u šest tabloa, svaki je namijenjen jednom danu koji je pred nama, a među njima - bar nam se u prvi mah tako čini - nema prevelike razlike, jer pratimo dnevnu rutinu tog para koji preživljava na rubu bijede: kći ujutro oblači oca, popiju rakiju, zatim ona odlazi po vodu u obližnji bunar, mijenja kobili slamu i jadikuje zbog njezinog odbijanja hrane, a na kraju skuha sebi i ocu dva krumpira, jedinu prehranu koju oni sebi mogu priuštiti. Vani neprestano puše jak vjetar i stječe se dojam da su to ovdje uobičajeni vremenski uvjeti.

Antiteza Bibliji

Kakve to sve veze ima s Nietzscheom? Jedini susjed koji ih posjećuje kako bi kupio od njih rakiju govori kako se Bog odrekao ljudi, a grupa Roma u prolazu ostavlja kćeri knjigu: rečenice koje ona iz nje sriče upućuju da je to nekakva antiteza Bibliji.

Po duhu, film je zapravo vrlo sličan “Melankoliji” Larsa von Triera, samo je puno asketskiji, kako to priliči redatelju koji se smatra najvažnijim duhovnim i stilskim nasljednikom Andreja Tarkovskog. Priča je to o kraju svijeta, čija se propast nikako ne da zaustaviti, a ljudi se ponašaju kao da to mogu izbjeći, ne vidjevši ozbiljna upozorenja s najviših mjesta.

Poput ‘Melankolije’

Depresivno? Nesumnjivo, no, kao i u slučaju “Melankolije”, usprkos mračnoj temi film se doima nevjerojatno poticajno i uzbudljivo. Ovako sugestivno ostvarenje Tarr nije napravio još od svojeg najvažnijeg filma “Sotonski tango”. Tek kada ga pogledate, možete shvatiti nedoumicu u kojoj se našao lanjski berlinski žiri, jer je morao birati između “Torinskog konja” i iranskog filma “Nadir i Simin se rastaju”.

Opredijelio se za potonji, nije pogriješio, ali opet, ne bi bilo zgorega ni da je ovjenčao Tarrov film Zlatnim medvjedom..