Oni među nama koji su dovoljno stari točno pamte trenutak kad je jedna kinokultura umrla da bi druga nastala. Ovisno o ekonomskoj razvijenosti i novcu, taj se trenutak dogodio sredinom ili (u Hrvatskoj) krajem osamdesetih.
Do tog trenutka kino je bila glavna društvena zabava. U gradska single-kina odlazilo se i triput tjedno, kina su bila puna kao šipak, a da bi se vidio film, trebalo se poslati delegata koji bi se tri sata utaborio uoči otvaranja blagajne. U kinima si vidio susjede, vršnjake i cijelu zajednicu, a filmovi su se mijenjali vrtoglavom brzinom da bi se ljudi u kino što češće vraćali. Samim tim, repertoar je bio neuredan, šaren, svaštarski.
Takva kinokultura nestala je u trenutku kad se pojavio videorekorder. Filmovi su se počeli gledati kod kuće, kina su doživjel...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....