NAJBOLJI DOKUMENTARNI FILM FESTIVALA Ako želite da dobri ljudi rade loše stvari, treba vam religija

Jedan od najglasovitijih svjetskih znanstvenih ateista, Steven Weinberg, jednom je izrekao rečenicu koja je možda najzlobnija pokuda organizirane religije. Rekao je da na svijetu postoje loši ljudi koji rade loše stvari, dobri ljudi koji rade dobre stvari, a ako želite da dobri ljudi rade loše stvari - onda vam treba religija.

Taj jetki, nemilosrdni Weinbergov komentar nesumnjivo je nadahnut nebrojenim krvoprolićima koja su tijekom tisuću godina u ime Boga napravile tri zapadne, abrahamske religije. Tri su monoteističke religije ostavile strašan krvavi trag u svjetskoj povijesti. U ime boga ili vjere, najčešće pomiješanih s nacijom, ubijalo se od Belfasta do Mosula i od Srebrenice do koncertne dvorane u Manchesteru.

Postoji - međutim - jedna religija koja se u pravilu isključivala iz takvih, weinbergovskih osuda vojujuće vjere, a ta je religija budizam. Budizam je - obično se, i ne bez razloga smatra - apsolutno pacifistička religija. Budizam je nerijetko bio privlačan mislećim zapadnjacima od Schopenhauera do Einsteina i Hessea, a u vrijeme hipi-pokreta postao je poluslužbena vjera pacifista.

Budistički genocid

Može li, međutim, i budizam biti militantan, vojujući? Može li prouzročiti politička krvoprolića, poput kršćanstva ili islama? Može. Može, dakako, onda kad se spoji s najotrovnijim dodatnim sastojkom, a to je nacionalizam.

Ovaj tjedan na filmskom je festivalu u Cannesu prikazan dokumentarac koji se bavi upravo tom otrovnom spregom između (ovaj put budističke) vjere i nacionalizma. Riječ je o filmu “Venerable W.” (Velečasni W.) francuskog redateljskog veterana Barbeta Schroedera. Njegov film bavi se likom i djelom Ashina Wirathua, burmanskog budističkog monaha kojeg drže odgovornim za progone i etnička čišćenja muslimana u Mijanmaru (Burmi), poglavito etničke manjine Rohingya u jugozapadnoj pokrajini Arakan. Rasističke publikacije, zapaljive javne propovijedi i politički rad Wirathua su pretvorili u vodećeg inspiratora zbivanja koja se obično nazivaju “prvim genocidom 21. stoljeća”. Zbog toga se Wirathu našao 2013. i na naslovnici Timea uz naslov “Krvavo lice budističkog genocida”.

Autor filma Barbet Schroeder je - inače Švicarac- veteran francuskog novog vala i redatelj nekoliko uspjelih holivudskih trilera te ponekih epizoda Mad Mena. Usporedno s tom igranom karijerom, Schroeder je cijelo vrijeme radio i kao politički dokumentarist, a sam je “Velečasnog W.” definirao kao dio “trilogije o zlu”, trolista dokumentarnih filmova u kojima se bavio ugandskim diktatorom Idi Aminom i odvjetnikom Julianom Vergesom, braniteljem Klausa Barbieja i Carlosa. Ono što Schroederov film čini drukčijim od većine sličnih konfrontacijskih dokumentaraca sudjelovanje je same “mete kritike”. Wirathu ne samo da je dao intervju za film, nego pred Schroederovom kamerom ponosno i samodopadno izlaže vlastite ideje i političke poglede.

Burma (danas Mijanmar) bila je do 1962. demokratska država, a manjina od 4% muslimana bila je integrirana u društvo i institucije. Godine 1962. došlo je do vojnog udara koji je na vlast doveo huntu koja uz određene koncesije do danas ima utjecaj u zemlji. Tijekom tog razdoblja liderom opozicije postat će disidentica Aung San Suu Kyi koja će 1991. - dok je još u kućnom pritvoru - dobiti Nobela za mir i čije će kartonske maske Bono Vox dijeliti publici za vrijeme koncerta U2 u Maksimiru 2009. Upravo tada - u vrijeme maksimirskog koncerta - počelo se odvijati prijelomno poglavlje mijanmarske povijesti.

Pokret 969

Tijekom 2007. i 2008. u Mijanmaru počinje masovni pokret nezadovoljstva protiv diktature, a taj pokret vode monasi, koji su u toj zemlji brojna društvena skupina: svaki muški Burmanac kao monah provede barem nekoliko tjedana u životu, a u nekim vjerskim središtima poput Mandalaya, monasi čine i do 30% populacije. Slično kao u katoličkoj istočnoj Europi, organizirana religija imala je važnu ulogu u oponiranju režimu te, opet slično kao u istočnoj Europi, iz toga potom počela izvlačiti političke tantijeme. U tom monaškom pokretu određenu je ulogu imao i tada 40-godišnji Wirathu.

No, prava Wirathuova karijera počinje nakon toga. Početkom ove dekade, on preuzima učenje i doktrinu burmanskog nacionalističkog vjerskog pokreta 969 i počinje diljem zemlje držati nacionalistička, islamofobna predavanja i propovijedi. Gdje god se pojavi, slijede reakcije. Počinje bojkot muslimanskih trgovina, napadi, potom palež, da bi to nacionalističko bjesnilo eskaliralo u punokrvno etničko čišćenje, tijekom kojeg je 2013. u izbjeglištvo pobjeglo 150.000 muslimana iz jugozapadne pokrajine Arakan.

U čemu se sastoji Wirathuovo učenje? Pobrojene na jedno mjesto, njegove ideje frapantno su nalik idejama koje smo ne jednom čuli od hrvatskih klerikalnih nacionalista, poput Željke Markić ili Ladislava Ilčića, a prijedlozi i praksa kojom Wirathu želi riješiti “muslimansko pitanje” uvelike podsjećaju na europski nacizam.

Za Wirathua, Burmanci su dužni braniti svoju “vjeru i rasu” od muslimanske ugroze. Muslimani su za njega - kao i za Ilčića - “bio­loški jači”, imaju više djece i stoga će preplaviti Burmu, kao i Maleziju (muslimana je u Burmi inače oko 4%). Muslimani imaju urotnički plan dominacije svijetom i raspolažu nepresušnim saudijskim novcem. Kako to obično biva kod rasista, Wirathu gađa na libidinalne porive, pa potpiruje uvjerenje da muslimani žene “naše djevojke” i prevode ih na islam. Oni, nadalje za Wirathua (kao i za Željku Markić) “ne dijele našu kulturu”. Oni u stvari nisu Burmanci, nego Bengalci, ilegalni imigranti koje je dovela britanska kolonizacija, onako kao što su za hrvatske nacionaliste Srbi “došli za turskim konjima” i “naselili se kao okupatori u našoj zemlji”. Muslimani za Wirathua nezahvalno koriste burmanske resurse i zemlju i rovare protiv većinskog stanovništva. Stoga je prvi korak za Wirathua bojkot muslimanskih obrta i trgovina, drugi bojkot svake komunikacije i prijateljevanja s “kalarima”, a treći - izgon. Iznoseći takve ideje, Wirathu je putovao zemljom, držao i do 15 propovijedi mjesečno, a videosnimke tih propovijedi Schroeder donosi u filmu. Monotonim i tromim glasom Wirathu iznosi šovinističke teze, a masa mladih muških monaha, djece i obitelji uzvraća mu refrenskim, mehaničkim ponavljanjem i aklamacijom. Nerijetko bi upravo nakon takvih propovijedi počinjao palež dućana, silovanja i batinanje. Kako se burmanski genocid događa u eri smart­phonea, Schroeder je bio u prigodi iznijeti i golemu audiovizualnu ilustrativnu građu, mahom amaterske snimke mobitelom, a ti prizori paleža i batinanja su strašni.

Sam Wirathu pritom izgleda upravo onako odbojno kakva mu je i ideologija. On je debeljuškast, antipatičan čovjek sitnih očiju koji se nije kadar ni nasmijati, govori monotono i unjkavim glasom, a dok se šepiri pred kamerom, vidi se da sja od ponosa što je tako utjecajan. Doživljava se globalno značajnim, pa tako u filmu - među ostalim - hvali Trumpa i Marine Le Pen.

Savez za rasu i vjeru

Nakon paleža i masakra 2013., Wirathuov pokret prešao je u daljnju, ovaj put zakonodavnu fazu. Njegov pokret 969 izborio se za zakonski paket koji sadrži jednu civilizacijski progresivnu mjeru - zabranu mnogoženstva - ali i niz odredbi koje podsjećaju na nacističku Njemačku. Muslimanima se ograničava kupnja nekretnina, zabranjuje vjerska konverzija i međuvjerske ženidbe.

Kao bivši hipik sklon budizmu, Schroeder se jako trudi pokazati i drugu stranu te intervjuira niz starih monaha koji se ograđuju s nelagodom od Wirathua. No, u ovom slučaju - kao u mnogima - slika govori više od riječi. Zastrašujući su prizori povorki desetaka tisuća na nacionalističkim marševima, među kojima lavovski dio čine redovnici. Užasava vidjeti kako se na Wirathuovim skupovima sjati masa monaha u narančastim ponjavama i euforično aplaudira. Religija mira - baš poput kršćanstva ili islama - pretvara se u alat prezira i mržnje onog časa kad se inficira virusom nacije.

Nakon paleža i pogroma 2013., za Wirathua su se okolnosti pogoršale jer se Mijanmar našao pod stranim pritiskom. Vlada zabranjuje 969, no Wirathu osniva pokret Ma Ba Tha (Savez za rasu i vjeru). U jednom trenutku zabranjeno mu je i propovijedanje, no Wirathu se domislio i tome smicalicom. Sazvao bi javne skupove u kojima bi samo šutio, ali bi se iz razglasa puštale njegove stare šovinističke propovijedi. Njegove se propovijedi distribuiraju na CD-ima, a Ma Ba Tha snima i filmove, obično naivne i dramatične igrane rekonstrukcije muslimanskih zločina. Rad na širenju mržnje Wirathuu je urodio plodom: od 2013., ono što je na početku izgledalo kao etničke trzavice, pretvorilo se u gerilski rat niskog intenziteta.

Ono što Schroederov film sablasno otkriva stereotipna je neoriginalnost Wirathuova budističkog šovinizma. Maknete li s Wira­thua narančastu ponjavu, možete ga slobodno zamisliti kao vođu antibirokratske revolucije ili nekog od bosanskih lidera nacionalnih stranaka ili balkanskog kafanskog mudrijaša koji u birtiji (ili u kolumni) bistri nacionalnu ugroženost. Kulture se možda jako razlikuju, ali tihomiri dujmovići i marko juriči su i u budističkim tropima i u Hrvatskoj razoružavajuće, repetitivno isti.